Da budem aktualna, grad je potpuno pobenavio: prvo zatvaraju Bipe ;), a najnovije se saobraćamo šakama, kapama, pljucama i usputnim alatom na svakoj mogućoj gradskoj lokaciji. Eto vam ga na, kad zatvarate parfumerije, čime potencirate našu žensku PMS nervozu, čime smo doma nesnosne, pa s time i naše (iliti nečije, moja srećom još ne :D) bolje polovice pobenave i rade kraval po cesti.

Volim svoj grad, no nekoliko godina unazad otišao je u piku maku.

Prije se ne sjećam. :D

Kako moja baka veli, Zagreb je bio dobar i kulturan tek u doba kad je ona bila mlada, kada su dadilje, služavke i vojnici špancirali po sjevernoj strani Trga, a učenici kao moja baka i sav ostali narod po južnoj. I sve su žene nosile rukavice i šešire, a male su curice s mašlekima u kosi i bijelim soknicama na nogama svakoga kulturno pozdravljale s "Keee...." (= ljubim ruKE)

U to je vrijeme centar Zagreba bio zatvoren za promet... biciklima. Moja ga mama nikada nije naučila voziti. Zašto? Zato jer su bicikle koristili samo seljaci iz okolice, koji su njima dovozili grincajg, karfiol i ostalo povrće  za prodaju na plac. Bicikl je bio za šljakere, definitivno not in. Moja je mama kvartom đirala na rolšuhama i na njima uspješno slomila ruku. :)

Zgrade su imale svaka svoju praonicu i sušionicu rublja, kao i svog pazikuću, koji je obično bio glavni tiranin i djelitelj pravde u malim kućnim dvorištima. Ako su stanari bili složni, imali su i vešmašinu. Zajedničku. A za čoporativno gledanje mozaičnog programa na crno-bijeloj televiziji ni sloga nije bila uvjet. :)

Danas je Zagreb takav kakav jest. Događaju se zvizdarije jer je centar moći i k sebi privlači kao Sunce sve moćnike, mutne tipove i sve one koji u životu brzo žele napraviti nešto veliko. S takvom dijagnozom teško da jedan grad može ostati normalan... :D

Nije grad kriv. Krivi su oni koji su zaduženi za mir i spokoj naših građana. Kriv je mentalitet koji dopušta da se ružne stvari događaju bez javnoga bunta svih nas. Kao što sam u jednome razgovoru čula, a slažem se - nevjerojatno je da ljudi ustanu protiv rušenja/gradnje jedne zgrade, a ništa ne naprave kada se ubije ili prebije čovjeka!, koji btw predstavlja prijetnju nečijim privatnim interesima.

Takvi smo mi ljudi.

Za kraj, u revijalnom tonu, podastirem koristan podatak da će ljudi prije biti spremni pomoći ukoliko u trenutku opasnosti vičete: "Vatra! Vatra!" nego "Pomoć! Pomoć!"  Na znanje. :)

Isto se tako nadam da vam obje rečenice nikada neće zatrebati.

Stoga izbjegavajte Zagreb ovih dana. ;D

Zato nakon duže stanke jedan veseli post s popratnim videom!


U ovom 2 in 1 postu slavimo još jedan tatin rođendan, koji je došao i prošao, a ostadoše samo uspomene i pekmez iznad usana od fine Sacher torte made by mama. :)
No dobro, ostade i krasni kompletić bought za svadbu ovaj vikend, ali o tome više kad dođu slije, skupe se dojmovi i odmore se none od plesa, pjesme i zabave.

Za sad vas častim s jednim "uigranim" kvartetom i prigodnim rođendanskim pjevušenjem! :D

ŽIVILIII!

:)

Evo moj prvi post nakon nekoliko dana, da ne kažem, tjedan. :)

Pita Special zašto nisam ništa pisala na Valentinovo.

Hm, zašto...?

Zato što, kao prvo, moj komp nije u domašaju prstića, a nije mi drago pisati postove na tuđima, u stranim ambijentima, na tuđim škripavim tipkovnicama... Drugo, jer sam okupirana faksom, veljača je, dani odluke, to zna svaki student. Pa sam u duelu s knjigama.

Treće... Valentinovo nije bilo vrijedno spomena. :/ Osim par iznimaka, a ovdje tome nije mjesto. Ne želim ga prepričavati, apsolutno me je ostavio ravnodušnim, a to je valjda dijelom i zato jer se nisam gibala napirlitanim uličicama prigodno obojenima u crveno. I ne, nije da išta i ikog kritiziram, dosta mi je i trpkih kritika vječnih gunđala o konzumerizmu izmišljenog praznika između Uskrsa i Nove godine, dosta mi je forsanja ičeg na silu, meni je dan bio lijep, iako nimalo ljepši ili ružniji od većine ostalih. Dakle, to je bilo moje Valentinovo. Nadam se da ste ga vi prigodnije obilježili.

Više i od Valentinova i od svih bitnih i nebitnih stvari u životu sad me muči druga briga. Tata mi je završio u bolnici. Sinoć.

I umjesto da vam sad pričam kako sam se zaista lijepo provela vani, kako mi je bilo lijepo i kako sam ostala dulje nego sam mislila, reći ću vam da mi je dan obilježilo njegovih zadnjih, presudnih, predugih pet minuta, kad me mama, na ulazu u moj topli dom, nazvala - i rekla tata je u bolnici. Pretrnula sam!! Užasno sam se prepala, već su mi misli razne prolazile glavom, pomišljala sam i na najgore. Tata ima predispozicije za takve kardiovaskularne bolesti, koje su u njegovoj obitelji većinu došle glave, pa to nije bio strah bez pokrića...

Tati je bilo pozlilo popodne, a mama i on su bili stotinama kilometara daleko od Zagreba. Tata nije osjećao nogu niti ruku...

Da ne prepričavam putešestvije kako je bilo osposobiti ga (divim se mami, ona je naš najbolji kućni doktor) i doći u Zagreb, reći ću da sam pomalo sa strahom išla na odjel, razmišljajući što ću vidjeti. Sumnjali su na moždani udar ili na infarkt...

Tata je dobro izgledao... makar nisam bila sigurna koliko je izgled blizak njegovom zdravstvenom stanju. Noga i ruka su došle k sebi... To je bilo u jedan u noći, do dva sam bila još dvaput kući i dvaput u bolnici.

Zašto?

Prozaičan razlog. :) Imam jaaako smušenu baku.

Trebalo je tati donijeti pidžamu, jelte, da se čovjek ne safta u odijelu i kravati cijelu noć.

Pa dakle, Tonkice, sjedi u tutač i frrrr - vozi kući.

Mislim si, baka će brže (ionako ona sve po doma sprema, razmješta... - nisam joj se htela mešat u koncepciju! :D) i tako ja navlačim još jedan par čarapica u šminkerske čizmice... jer je bogami zahladilo... i čekam.

Baka je bila tolko zmotana da je zaboravila gebis!

Ponijela je donjeg, gornjeg, svakakvog veša za cijeli godišnji u Zanzibaru - ali, kako smo na kraju svi fino i jednoglasno zaključili - nije ponijela i pidžamu. :))

Ne trebam ni reći da taj kvart gdje je bolnica ne poznajem, a baka je išla u funkciji vodiča!, pa smo fulale ulaz i dokoturale se do sasvim druge bolnice! %), pa se okrenule i - lijevo nikoga - desno, dobro, nikoga - vratile se dobar komad ceste natrag. U suprotnom smjeru! :)) Ajmeee... di su tada bili mileki...!

I dakle, nakon duge kasnonoćne vožnje i "izlaska" koji se odužio preko svake granice, koju minuticu iza dva u gluhoj noći ušuškala sam se u svoj krevetac tad već ozbiljno zvan čežnja... Pomolila sam se iako to nikada, nikada ne radim... Zaspala sam.

Tati je danas dobro, nasreću. Bit će još neko vrijeme na promatranju, ali mislim da smo dovoljno brzo reagirali pa do udara nije došlo. Želim mu da se brzo oporavi...

Pozdrav, voli vas vaša Tonkica!

• Imam upalu oba uha, pijem već druge antibiotike (i iz ušiju mi vata viri, hihi)
• zatim upalu sinusa, što će reći da spavam gotovo naglavački ko šišmišica da bih iole usnulo provela noć
• te na kraju, last but not least, upalu ždrijela, zbog kojeg sam bila zamotana oko grla ko talibanica i kljukala antibioticima koji nemaju fele... Nema mi iz kreveta, a još dva su mi dva ispita pred vratima u idućih tjedan dana. Ako izdržim, nazvat ću se, ne znam... SuperTonkica, drago mi je.

• Drugo, umro mi je stric. Iznenada, infarkt... Moji mi nisu rekli do navečer, dok se nisam vratila s ispita... (koji je po svemu sudeći izvrsno prošao) Užasno mi je teško kad odu oni koje jako, jako volim... a ne stignem se s njima ni pozdraviti. I kad vidim da odlaze jedan za drugim, a tati u očima čitam bolno pitanje: Hoću li i ja uskoro..?

Now you see why it is useless to cry. Your tears do not wash away your sorrows. They feed someone else's joy. And that is why you must learn to swallow your own tears.

Trenutno sam u vrlo depresivnom raspoloženju jer me mama terorizira i ponaša se prema meni apsolutno zaštitnički pa mi dođe da se pitam imam li zaista toliko godina koliko imam ili nemam niti jednu. Te se pitam donosim li ispravno svoje odluke i ima li ona, na kraju krajeva, ipak pravo.
Ne znam i teško mi je jer mi je ona oduvijek bila uzor i po njenoj razini odobravanja ja sam cijenila sve stvari na svijetu.

No sad joj ne želim dopuštati da mi i dalje kroji sudbinu, da mi pred bezazlene postupke postavlja barijere... međutim, ona se nije spremna odreći svoje koncesije na građevinska prava tog tipa. I što ćemo sad?
Nisam ratnica, ali sam uporna. Ne želim ratovati i unositi nemir u obitelj, nije mi cilj svima zagorčavati život samo da meni bude onako kako mi odgovara (a u nekim stavkama njihovih prigovora imaju potpuno pravo), već želim smiriti situaciju i svima ponovo razvući sretan smješak na usta.

Stoga se generalno moram mijenjati ja, jer na kraju krajeva, jedino se sebe, od svih ljudi na svijetu, može uspješno mijenjati. Kako će promjena teći, vidjet ćemo... ali slušati svakodnevni diskurs koji trenutno moje uši moraju podnositi i ne činiti ništa, to nije rješenje... To nikako nije rješenje.

Voli vas vaša Tonkica Palonkica!

"MOGLA SAM. Nikada do kraja nećemo razumjeti značenje te fraze. Jer u svakom trenutku našeg života postoje stvari koje su se mogle dogoditi, a nisu. Postoje Magični trenuci koji prolaze nezamijećeni i - odjednom - ruka sudbine mijenja čitav naš svijet."

(Paulo Coelho: "Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala")

To su riječi koje mi često prelaze preko usana. Ili se samo zaustave pred njima, tiho shvaćajući što se zbiva...
Danas je pravi čas da o tome prozborim.
Danas su Svi Sveti, trenutak kad se prisjećamo svih onih koji su nam jednom ispunili srce, i kojima je naše srce i dan danas ispunjeno, iako njih više nema...

U suštini mi nije drag ovaj dan... Tjera me da mislim o završetku niti, tanke niti života..., da promišljam konačnost svih naših postupaka, pobjeda i pogrešaka, za koje imamo najčešće samo jednu priliku da ih ispunimo.
Ne volim ovaj dan. Podsjeća me na djetinjstvo, na mnoge kojih više nema, na djeda.
Na djeda koji me obožavao, koji mi je na svakom povratku s plaže kupovao igračku i dičio se mnome kuda god bismo išli... a njega više nema. Odavno... I ljuti me ovaj dan zato što od njega poznajem samo sivi mramor i par riječi napisanih na njemu........
LJuti me što ga se ne sjećam.....!

I stoga ne želim ovaj dan da traje dugo, jer mi donosi puno tužnih osjećaja... a ja ne volim i ne želim biti tužna.

Ovaj dan je za mene sinonim pitanju "Mogla sam...?", je li moglo biti drukčije..?
I nalazim se bespomoćna pred konačnošću nečije tuđe odluke odozgo... ili tek slučajnosti, kojih je ovaj svijet prepun.

Voli vas vaša Tonkica Palonkica!