Evo, prošla nam je i ova godina dana.

Vrlo prigodno, a itekako IN, počastit ću vas svojim top događajima u protekloj godini.
A vi patite od ljubomore ili pak uživajte jer je vama bilo itekako bolje nego meni! ;)

Ako imate volje, inspiracije i par trenutaka vremena, počastite me nekim svojim highlightom godine, bit će mi ga drago čuti.

Odakle početi..? Godina je bila duga, al ja nisam nit zlopamtilo, niti imam tako dugačko pamćenje u uglancanom stanju da ga istresem u času. Eh, godine. Pa možda i jesam postala «starija dama», kako me Drencec fino iskomplimentirao. :))

Kao prvo i definitivno najrigoroznije što sam učinila bila je činjenica da sam ostavila dečka. Sama sebi ne mogu objasniti što mi se motalo tih trenutaka, dana, u glavi da sam za to imala snage. Mislim da je svemu kriv bio moj dišpet i želja da vidim mogu li to uistinu napraviti, jesam li sposobna za odlazak i koliko sam uistinu vezana za njega.
 

Proputovala sam pola Europe. Ili bar onaj dio koji me oduvijek fascinirao. :) – Češku, Veliku Britaniju, Italiju i Austriju... iliti Prag, Karlové Vary, cijelu Englesku i Škotsku, Firencu i ostatak Toscane, te Beč.


Neke sam od destincija proputovala s dečkom, neke solo /jer imam ludu sreću s nagradnim putovanjima :D/, neke preko faksa, a neke iz ljubavi prema novim kulturama, zadivljujućim destinacijama... i, što da skrivam - FANTASTIČNOM ŠOPINGU! :))
 

Problem je bio taj što je jedino slično traženom parfemu bila malo modificirana nota istog imena i istog proizvođača, na koju se ipak nisam usudila odlučiti bez maminog nosnog suda. Kada sam napokon sva jadna i u očaju, nakon puna dva tjedna mirisnog terora, objasnila situaciju uviđavnoj prodavačici na najudaljenijem kraju edinburškog Princess Streeta, a koja NARAVNO nije imala traženi parfem, dala mi je i bez kupnje testere jednog i drugog mirisa, da se bar kući ne vratim praznih ruku i neobavljena posla.

Tragedija je cijele priče (!) što se mojoj mami na kraju svidjela BAŠ ona jača formula, od čije je količine na policama Otok pucao po šavovima. Eto, i to ti je sudbina kad želiš napraviti uslugu... %)))

Provela sam noć u busu. U POKVARENOM busu. U pokvarenom busu in the middle of nowhere. U pokvarenom i izvan svake civilizacije, usred ljeta i sedmoga mjeseca, u srednjoj Italiji, kad nam je usred autoputa odapela bosch pumpa, a mi uz policijsku pratnju i ogromnu dizalicu vučne službe gotovo završili trčeći za busom, jer se vući ne smiju napučena vozila. I tu priči nije kraj! Kako je prijevoznoj kompaniji middle name sigurno Cicija, tako su platili vuču samo do prve pripi*dine, nekakvog Rioveggia, čiji je turistički kapacitet bio:
 

• Jedan usamljeni hotel u šumi
  

• Jedan usamljeni konj kraj hotela (četveronožni) :)

• Jedno pusto brdo preko puta hotela s desetak isto tako pustih apartmana u izgradnji

• Nedostatak bilo kakvih prometnih poveznica s civilizacijom, što hoće reći da smo bili na milost i nemilost pušteni tupastim šoferima

• Jedna otvorena pekarnica, što nam davaše nadu u doduše slabu, ali moguću šansu za preživljavanje.

(Tako mi mlijeka u prahu,
oni na našem Survivoru imali su veće početne vrijednosti!)

Sve se nakraju svelo na polagano osipanje putnika, po koje su stizali poznati nakon što su mukom Isusovom našli Rioveggio na karti, međusobno dijeljenje zadnjih putnih čokoladica i smrzavanje na neudobnim sjedalima otvorenog autobusa u dva u noći, kada su se, punih 10 sati nakon poziva upomoć, mehaničari ipak usostojili doći.

Busom u Italiju, OPET???
Kao što Poeova vrana reče, Never more!

Spasila sam ptičicu. Na moru, ovo ljeto... bila je ubojita vrućina na kojoj se i Pigmeji rastapaju, a malo je, sivkasto klupko disalo na užarenom asfaltu u pokrajnjoj, kamenoj ulici na putu prema plaži. Odnijela sam je kući i hranila tjedan dana, zvala veterinara da ga pitam kako da se s njome ponašam, napravila joj brlogić u hladu ispod trnite pred našom kućom... a onda je baka jedan dan, dok ja nisam gledala, izjavila da je ptičica mrtva. I odnijela ju u kontejnere...

Eto, to je bila moja godina, ukratko. Mogla bih vas daviti s još mnogo, mnogo pojedinosti, ali želim da se udavite u finim kolačima za Novu, a ne mojim nabrajanjima i prisjećanjima.

Stoga mi budite, dobri, veseli i bogati – ljubavlju, zdravljem, toplinom... a i novcem. Jer, budimo realni, neke se stvari doista ne mogu kupiti novcem... no za sve je drugo ovdje Mastercard. :)


Pusa, mili moji, od vaše Tonkice!
:*