Ovu vatru sudbinom očajno
ne zovi, veza lakoumna to je.
Kao što smo se susreli slučajno
Rastat ćemo se uz smješak nas dvoje.

Ne znam kako me vi doživljavate, ali nisam loša osoba.

I upravo zbog toga mi je sad u duši nemirno, nesigurno, oduševljavajuće i u isto vrijeme beskrajno, beskrajno tužno i žao...

Stojim i ljuljam se na tankoj žici.

S jedne sam je strane, sasvim neočekivano, prerezala.

Mislila sam da je to ispravno.

Željela sam uvjeriti svoju podsvijest da to želim, jer je neizbježno, i da je bolje da napravim taj krvavi rez sada, nego kad se oko nas zapletu druge žice, koje će mene gušiti još više, a njemu, mojem najmilijem, nanijeti još dublje, bolnije i razdirajuće rane na njegovom beskrajno dobrome srcu........

Sad plačem.

Ali ne želim plakati!! Ne želim, ne želim...

Želim da mi je lako ostaviti dečka kojeg volim, ali za kojeg znam da ne može biti moja budućnost.... Želim da me ne boli, da me ne rasplaču sve njegove porukice da me beskrajno voli i da ga ne poželim zagrliti vječno kad kaže da me mama rodila za njega. Ne želim da mi je teško, ali znam da s njim ne mogu ostati.... da će me krila s vremena na vrijeme sigurno upitati zašto ih držim u trošnome ormaru i znam li uopće više letjeti. Mislim da sam krila, puna povjerenja i vjere u ljubav, prerano odložila i stoga me stalno zovu da ih isprobam, da ih obučem i da odletim, daleko, lagano, u beskraj...

Ne želim biti svom dečku uvijek ista, uvijek dobra, uvijek malo djevojče kakvu me susreo prije nekoliko godina.

Poželjela sam okusiti je li moj izbor pravi, ima li boljih od njega – boljih za mene... Makar mi je teško išta njemu prigovoriti, bio je dečko kakvog sam oduvijek željela. Pažljiv, brižan, pun ljubavi i dobar. Volio me svim srcem... i još uvijek me voli.

Ja možda volim nekog drugog... :'(

Sigurno ne u obujmu sve one ljubavi koju sam njemu u gotovo četiri godine pružala... ali želim probati iznova.

Možda me nebo kažnjava što odlazim ne osvrćući se.

Situacija na drugoj strani ceste mojih snova, po kojoj hitam naprijed, nije ono što sam u potpunosti očekivala. Oblaci zamućuju sreću kojoj sam se nadala, pušem u njih da otiđu.

Ali puhati u oblake jednako je besmisleno kao i zavrtjeti vjetrenjaču vedrim mislima...

Ako nema volje vjetra da zapuše, ja tu ne mogu ništa više no skriti lice među dlanove, plakati, i moliti nebo da se pokrene...