Tjedan baš i nije bio bogzna kakav. Više bogzna nikakav, ako mene pitate...

Doma sam i radim to što radim, konstantno se budim uz magluštinu koja baš i ne pridonosi nekom osobitom ushićenju, dragi baš i nije najbolje na svojem maglovitom brijegu pa se ne vidjesmo tjednima, kasnim s vraćanjem knjiga i sutra me čeka bliski susret s knjižničarkom i novčanikom, u fazi sam dvojbi oko hip-hopa jer se doma vraćam hvatajući dah i vapeći: što je meni ovo trebalooo, nemam nove pramenove,

konstantno mi je zima,

a izjeda me što jedna stanovita osoba ne shvaća da ne mogu prijeći 800 kilometara i potrošiti preko 1000 kuna samo da joj dođem na feštu.

To mi najgore... elaboriraš i razjasniš, u detalje spomenute i još neke, stopostotnu istinu da ne misli da muljaš, a onda se čuješ da govoriš "fakat..!" jer je osoba uvjerena da bismo mogli doći samo da nam se da dignut repicu. I da sam u biti na nju ljubomorna. Pa da je na oči ne mogu vidjeti i tome slično.

Za ljubomoru bi čovjek trebao misiti da mu nešto fali, a ja baš nikad nisam u tom filmu..

Jedino što mi fali je moj dečko. I malo sna. :)

Kad se sve zbroji, čini se da je najbolje što mi se dogodilo - Glagoljaški requiem u Lisinskom za friško preminulog direktora Koncertne dvorane, Lovru Lisičića.

E, ako ovo nije morbidan podatak, onda stvarno... :D