An argument is like a country road; you never know where it is going to lead.

~ Unknown.

Ćao, mili moji!

Danas sam posvjedočilla kako odnos među ljudima može biti krhak.

I ne samo to, već da ga katkad svojom nepažnjom ili nebrigom možeš potpuno razoriti, uništavajući jedno lijepo prijateljstvo između dvoje ljudi.

Još je neobičnije kad se mi sami ne nalazimo u fokusu tog problema, već kad nama dvije bliske osobe, i same donedavno bliske, ne nalaze više zajednički jezik. I nastaju izbjegavanja pod finim isprikama za nedruženje, smješkaju se i pretvaraju da je sve, kao i uvijek, u redu... dok s druge strane gutaju nezadovoljstvo zbog ponašanja onog drugoga.

Tako imam dvoje dragih prijatelja, družimo se najčešće a trois. I sve je bilo divno, krasno, idealno, dok jednom kod nje nisam osjetila gunđanje na njegovu iskrenost, koju katkad zna servirati prilično direktno, a kod njega osjećaj da mu ona zna podići živac zbog težnji da dominira situacijom.

I što me ljuti još više, oni si nemaju snage reći u brk što ih smeta. Dragi su jedno drugome, ali jednostavno ne žele ili ne znaju kako popričati da svoje manjkavosti barem uvide, ako ne baš da i poprave - da se barem zna gdje šteka komunikacija, a ne da se svi pravimo Englezi - na Balkanu.

A kako sam doznala za tu situaciju?

Eh... na najdelikatniji način. On je pričao meni o njoj, a ona o njemu. Odvojeno, naravno... Ona je zahtijevala da budem na njenoj strani, on da budem na njegovoj. Mrzim birati strane kada bitke nisu moje...

Pokušala sam što sam mogla, što je jedino bilo moguće, i jednome sam i drugome pokušala objasniti situaciju onog drugoga, trudeći se zadržati neutralnost, i nastojala da uvide kako ne bi trebali inzistirati na svojem ponašanju u tolikoj mjeri ako drugu stranu to toliko ždere...

On je rekao da se nema namjeru mijenjati,

Ona je rekla da neće pregristi ponos.

I eto ti ga na.

Sad mi ostaje samo gledati i čekati da se opamete... :)