Bili su posljednji dani travnja, a ja sam sa svojom grupom iz njemačkog odlučila ići na pet dana u Njemačku, razgledati dvorce Rajne i gradove uz rijeku... Što je najgore, uz obaveze na faksu, ispite i datume u glavi, skoro sam fulala doći na bus i ostala u domaji! :O

Srećom su se neke stvari poklopile, u tili sam čas izorganizirala sve potrebno, obavila par brzopoteznih poziva i na put se moglo krenuti... :)

Prva je muka bila ta što sam dobila posljednje mjesto u zadnjem redu tini-mini autobusa, koji je bio pun ko šipak koštica, pa sam se stiskala u ćošku i spavala s koljenima pod bradom u pozi dvanaestog paragrafa. Sreća moja da nema tog mjesta na kojem ja ne mogu zaspati! To sam ja koja prespavah put od Budimpešte do Borongaja bez oka otvorenoga i sramim se reć - put od Invernessa, najsjevernije točke Škotske, sve do Livepoola u Engleskoj! :D skoro cijeli Otok! Al, khm, nije to tema... :)

Dvorci su uglavnom bili lijepo očuvani, zaista simpatični, no za gradove ne mogu isto reći. Iskreno, bili su malički, ponekad sastavljeni od dviju paralelnih ulica, (kao ovaj na slici!) a subotom popodne nije radilo pod milim blogom ništa osim šugave prikolice s hrenovkama, na što je masa uglavnom bezglavo nahrupila. Ja nisam tip koji će pojesti nešto u sklepanoj prčvarnici pa sam se radije prošetala uzduž te dvije ulice pod klisurom i čekala sat i pol da se narod najede pa da možemo brodićem na adu i na novi Burg.

Vidjela sam mnogo toga, ali se nažalost velike većine sada više ne sjećam, :) ali zato su ovdje slike da govore umjesto mene.

Ovo je dvorac kojeg smo prvo posjetili. Jako je velik, zgodan i uščuvan. Unutra smo vidjeli svakakva čuda... od mučionice do klasičnih prostorija za objed, savršeno opremljenih soba i postelja koje zovu da ih zgužvaš, pa sve do srednjovjekovnih sala za ples, promatračnica s redom gvozdenih topova.... i još sto čuda. I da, zanimljivo je da su ulazna vrata zamka dovoljno visoka da kroz njih uđe jahač na konju te činjenica da sam dvorac nikada nije bio osvojen. Na slici je bijela kula, najviša točka dvorca, koja je bila zadnje utočište u slučaju opsade.

 

A ovdje, usred hladne Njemačke, sniman je film poslavnom Ecovom romanu "Ime ruže", inače smještenom u srednjovjekovnoj Italiji. Knjigu pročitala, za film nisam imala živaca, a dvorac sam, iskreno, zamišljala oronulim, mračnim, more spooky i hladnijim. Čudu nije bilo kraja kad me zapljusnula maltene Barbie idila s cvjetnim gredicama & stuff.

Od svega mi se ipak najviše dopao Heidelberg, omanji ali šarmantan sveučilišni gradić prepun ljudi, turista i Kineza. Gradić u kojem ne možeš kupiti markicu pa da se okreneš naopačke. Gradić u kojem IPAK možeš kupiti markicu - kod Kineza! :D - ali samo ako kod njih kupiš i odgovarajući broj razglednica. Ah, nema veze što su ti drugdje bile ljepše.

Nadalje, gradić u kojem ni za lijek nema poštanskih sandučića - a kad napokon nađeš jedan i sav sretan ubaciš poštu svoju unutra - saznaš da je to sandučić gradske pošte! No unatoč svemu, gradić je to koji ima dušu (pa makar ovakvu vražju :))) ) i mjesto koje uvijek budi uspomene.

Na vrhu mu je Dvorac (kako neočekivano! :D), do kojeg vodi 500 kamenih stuba. Mislim, NADAM se da je petsto - jer sam na tom broju pri usponu svisnula i počela kunut sudbu kletu što mi je to trebalo. Uspon se ipak isplati, pa makar radi nezaboravne panorame koja puca s terase... pune, pogađate, Kineza! :D

 
U to su vrijeme i Švabe saznali za Sevkinu filmsku ulogu (we have a superstar! :D) i moralizirali treba li se ona kao takva pojaviti na europskom showu lakih nota ili ne. Seve, zaslužila si naslovnicu! :D :D

Putem me zarobio jedan Medo... :)

Nakon podužeg nagovaranja, moljenja i treptanja okama, ipak je pristao stati pred objektiv i slikati se sa mnom u duetu... :) Zar nije sladak?! Da je bar na slici sa mnom jedan živi...

I mali dodatak tekstu, svojevrsni "vjerovali ili ne" fact. Ni sto metara ispred dvorca Eberhardt - istog onog iz Imena ruže - stoji ovaj znak. OPREZ, ŽABE!
wtf?! :)))