Osjećam se otorinolaringološki. Boli me uho, grlo, nos. Ne mogu vam ni opisati faze i metode koje prakticiram da se riješim beštija koje su me naselile, još samo fali da počnem dubiti na glavi i krenem izvikivat nasumične bezvezatije po abecedi pa će me možda i odvest doktoru pa makar to bio i psihić. :D

Daleko od toga da se ne liječim, cuclam sve od meda do antibiotika, al bijela kuta čini čuda pa me možda izliječe do barem sutra ujutro.

U idućih deset dana imam jedan pismeni i dva usmena ispita. A ja ću to proć, čak i ovak šmrkava i zamotana okoglavno ko stilist-taliban u roza tartan merino šalu s resicama, a koje me škakljaju po nosnicama dok spavam.

Sad kad ste se uvjerili da je ovih dana bolje blogati nego družiti se s ljudima po cesti, idemo nazad u noć...

U noć muzeja. :)

Svi nešto ove godine imaju negativistički stav prema toj manifestaciji, ali ja sam od onih koja ju je jedva čekala. Mjesecima prije čeprkah po tagovima da vidim kad ću se to veseliti noćnom hopsanju po kulturnim dobrima i eto ga! :) Super je bilo vidjeti kako ljudi nahrupljuju da pogledaju našu muzejsku baštinu - izgleda gotovo kao običan dan u nekom od svjetskih muzeja... Ali za inače prazne izložbe ne krivim toliko ljude, koliko krajnje čudan raspored rada naših muzeja. Nebrojeno sam se puta našla nosićem iznad kulturne stranice Večernjeg lista planirajući današnji izlazak. Da skratim priču, muzeji su vikendom mahom radili do 2. I onda pomislim: tko ima volje vikendom ustajati u cik zore, skuhati ručak na brzaka, spremiti eventualne klince i sebe i onda se uputiti do grada, u muzej, iz kojeg će ga potjerati i prije nego što se triput okrene oko svoje osi?

Sad se vi možda nećete složiti sa mnom, ali meni bi bio mnogo veći gušt provesti primjerice jednu krajnje dosadnu i neinventivnu nedjelju u muzejima (pogotovo sad kad nam dućani ne rade :P), ionako se odvajkada lomim kako radno ispuniti taj neradni dan.

I tako sam zbog noći muzeja bila sretna kao malo dijete. :)

Poučena lanjskim iskustvom, klonila sam se Arheološkog muzeja, kojem se ni ove godine očekivano nije moglo prići. Rembrandta sam otpisala jer nisam toliki frik da očekujem biti među prvih i jedinih 300 ljudi koje će te noći pustiti primirišati njegovoj preosjetljivoj zbirci grafika. Stoga sam se mudro orijentirala na Gornji grad.

Te je večeri bila igrana neka tekma rukometnog prvenstva između neke dvije momčadi (koje god jer se ne opijam sportom), a ja sam pomišljala kako mora da je strancima sigurno neobično vidjeti toliko more ljudi, mladih, starih, djece i roditelja, u 10 sati navečer kako u valovima hrupe prema muzejima i galerijama. Činilo im se da smo olfo kulturan narod. :o)

Ovoga sam puta bila malo skromnija u egzekuciji svog paklenog plana haračenja po maksimalnom broju muzeja u minimalno vremena jer su mi postavi bili tako fora da sam morala stajat, gledat i divit se. I možda malo žnarat, al samo malo... :D

Prvi je pao Prirodoslovni muzej, koji isprva nije odavao dojam za bogznakakav provod jer sam se od ulaza zabušila u suho cvijeće imena kao žbrnj mrnj frnj (lijepo naše hrvatsko :D), ali me uskoro trebalo objeručke tjerati van. Jer su došle na red preparirane živinice, velike i male, pa kosturi nojeva, plamenaca, tigrova, pitona, pa formalinske plivajuće čovječje ribice, hobotnice i nešto što se zove morski zekan, al ja bih se dala kladit da je to morska zekanica (vidi sliku :D). Jedna od najgenijalnijih mi je stvari bila prostorija s maketom najvećeg ikad postojećeg morskog cucka u omjeru 1:1. Cucak je megalodon, odavno više ne pliva, a jeo je kitove (?!), imao zube 18x veće od današnje bijele psine i izgledao je blago rečeno - prestašno. Fora je pak to što smo mu mogli ući kroz ralje i promotriti iznutra njegovu plišanu utrobu. Osjećala sam se ko Gepetto!

Poslije detaljnog pregleda i preskakanja preko malih dječjih nožica, nekako smo se dokopali Muzeja grada Zagreba. Sad ćete reć, ah ne'š grada i ne'š muzeja, no toliko je kompleksan da mi je u jednom trenutku, kad sam trebala izaći načas, trebalo dobrih deset minuta hoda (poslije i trka! :D) da dođem i pronađem izlaz. Shvatila sam ubrzo da je to strašno zanimljiv muzej povijesnoga tipa i da ga se ovako na ho-ruk jednostavno ne može doživjeti. A ima tu svega: od kupaćih kostima s kraja 19. stoljeća, bombona 505 sa crtom (i točkom - malo pljesnjivih :D), govora Hitlera, Pavelića i audio-zapisa Lili Marlen pa sve do autentičnih gradskih bedema po kojima se šetate, austrougarskih uniformi te .... hraćkalica, ne.. pljuckalica.. ne... aha, rigalica(!) za kišnicu u obliku raznih životinja, a skinutih s tornja zagrebačke katedrale. Falio je još samo jedan Quasimodo koji skače od jedne do druge pa da dojam bude potpun. :)

Ovo iznad na podu prostorije plan je ulica najužeg centra grada, a na svojim lokacijama "iskaču" makete najvažnijih povijesnih objekata... :)

Treći je lokalitet bio totalni promašaj. Klovićevi dvori - nadala sam se njemačkim ekspresionistima, a dobila izložbu slika Marija Magdalena s inflacijom, da prostite, cica i guzica, te  ribetina koje u kombinaciji sa ženskim aktom izviru gdje god stignu... (ova je slička još mila majka! ;))

Ali zato nismo promašili jedan žilav (moj) i jedan fatastičan burek u pola dva ujutro. Ja sam  pak naučila jednu važnu lekciju - ne zamjeraj se prodavačici pa makar i neintencionalno iliti - Don't ever mess with burek! :D

P.S. Đizs krajst! :O Ko ovo pročita, svaka mu dala. Megalodonski post od mene -  po prvi i vrlo vjerojatno zadnji put! %) hmmm, ima nešto u tim tableticama... :D

p.p.s. ovo dolje sam jednostavno mooorala stavit! :D