Evo moj prvi post nakon nekoliko dana, da ne kažem, tjedan. :)

Pita Special zašto nisam ništa pisala na Valentinovo.

Hm, zašto...?

Zato što, kao prvo, moj komp nije u domašaju prstića, a nije mi drago pisati postove na tuđima, u stranim ambijentima, na tuđim škripavim tipkovnicama... Drugo, jer sam okupirana faksom, veljača je, dani odluke, to zna svaki student. Pa sam u duelu s knjigama.

Treće... Valentinovo nije bilo vrijedno spomena. :/ Osim par iznimaka, a ovdje tome nije mjesto. Ne želim ga prepričavati, apsolutno me je ostavio ravnodušnim, a to je valjda dijelom i zato jer se nisam gibala napirlitanim uličicama prigodno obojenima u crveno. I ne, nije da išta i ikog kritiziram, dosta mi je i trpkih kritika vječnih gunđala o konzumerizmu izmišljenog praznika između Uskrsa i Nove godine, dosta mi je forsanja ičeg na silu, meni je dan bio lijep, iako nimalo ljepši ili ružniji od većine ostalih. Dakle, to je bilo moje Valentinovo. Nadam se da ste ga vi prigodnije obilježili.

Više i od Valentinova i od svih bitnih i nebitnih stvari u životu sad me muči druga briga. Tata mi je završio u bolnici. Sinoć.

I umjesto da vam sad pričam kako sam se zaista lijepo provela vani, kako mi je bilo lijepo i kako sam ostala dulje nego sam mislila, reći ću vam da mi je dan obilježilo njegovih zadnjih, presudnih, predugih pet minuta, kad me mama, na ulazu u moj topli dom, nazvala - i rekla tata je u bolnici. Pretrnula sam!! Užasno sam se prepala, već su mi misli razne prolazile glavom, pomišljala sam i na najgore. Tata ima predispozicije za takve kardiovaskularne bolesti, koje su u njegovoj obitelji većinu došle glave, pa to nije bio strah bez pokrića...

Tati je bilo pozlilo popodne, a mama i on su bili stotinama kilometara daleko od Zagreba. Tata nije osjećao nogu niti ruku...

Da ne prepričavam putešestvije kako je bilo osposobiti ga (divim se mami, ona je naš najbolji kućni doktor) i doći u Zagreb, reći ću da sam pomalo sa strahom išla na odjel, razmišljajući što ću vidjeti. Sumnjali su na moždani udar ili na infarkt...

Tata je dobro izgledao... makar nisam bila sigurna koliko je izgled blizak njegovom zdravstvenom stanju. Noga i ruka su došle k sebi... To je bilo u jedan u noći, do dva sam bila još dvaput kući i dvaput u bolnici.

Zašto?

Prozaičan razlog. :) Imam jaaako smušenu baku.

Trebalo je tati donijeti pidžamu, jelte, da se čovjek ne safta u odijelu i kravati cijelu noć.

Pa dakle, Tonkice, sjedi u tutač i frrrr - vozi kući.

Mislim si, baka će brže (ionako ona sve po doma sprema, razmješta... - nisam joj se htela mešat u koncepciju! :D) i tako ja navlačim još jedan par čarapica u šminkerske čizmice... jer je bogami zahladilo... i čekam.

Baka je bila tolko zmotana da je zaboravila gebis!

Ponijela je donjeg, gornjeg, svakakvog veša za cijeli godišnji u Zanzibaru - ali, kako smo na kraju svi fino i jednoglasno zaključili - nije ponijela i pidžamu. :))

Ne trebam ni reći da taj kvart gdje je bolnica ne poznajem, a baka je išla u funkciji vodiča!, pa smo fulale ulaz i dokoturale se do sasvim druge bolnice! %), pa se okrenule i - lijevo nikoga - desno, dobro, nikoga - vratile se dobar komad ceste natrag. U suprotnom smjeru! :)) Ajmeee... di su tada bili mileki...!

I dakle, nakon duge kasnonoćne vožnje i "izlaska" koji se odužio preko svake granice, koju minuticu iza dva u gluhoj noći ušuškala sam se u svoj krevetac tad već ozbiljno zvan čežnja... Pomolila sam se iako to nikada, nikada ne radim... Zaspala sam.

Tati je danas dobro, nasreću. Bit će još neko vrijeme na promatranju, ali mislim da smo dovoljno brzo reagirali pa do udara nije došlo. Želim mu da se brzo oporavi...

Pozdrav, voli vas vaša Tonkica!