"MOGLA SAM. Nikada do kraja nećemo razumjeti značenje te fraze. Jer u svakom trenutku našeg života postoje stvari koje su se mogle dogoditi, a nisu. Postoje Magični trenuci koji prolaze nezamijećeni i - odjednom - ruka sudbine mijenja čitav naš svijet."

(Paulo Coelho: "Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala")

To su riječi koje mi često prelaze preko usana. Ili se samo zaustave pred njima, tiho shvaćajući što se zbiva...
Danas je pravi čas da o tome prozborim.
Danas su Svi Sveti, trenutak kad se prisjećamo svih onih koji su nam jednom ispunili srce, i kojima je naše srce i dan danas ispunjeno, iako njih više nema...

U suštini mi nije drag ovaj dan... Tjera me da mislim o završetku niti, tanke niti života..., da promišljam konačnost svih naših postupaka, pobjeda i pogrešaka, za koje imamo najčešće samo jednu priliku da ih ispunimo.
Ne volim ovaj dan. Podsjeća me na djetinjstvo, na mnoge kojih više nema, na djeda.
Na djeda koji me obožavao, koji mi je na svakom povratku s plaže kupovao igračku i dičio se mnome kuda god bismo išli... a njega više nema. Odavno... I ljuti me ovaj dan zato što od njega poznajem samo sivi mramor i par riječi napisanih na njemu........
LJuti me što ga se ne sjećam.....!

I stoga ne želim ovaj dan da traje dugo, jer mi donosi puno tužnih osjećaja... a ja ne volim i ne želim biti tužna.

Ovaj dan je za mene sinonim pitanju "Mogla sam...?", je li moglo biti drukčije..?
I nalazim se bespomoćna pred konačnošću nečije tuđe odluke odozgo... ili tek slučajnosti, kojih je ovaj svijet prepun.

Voli vas vaša Tonkica Palonkica!