Jedan je dječačić upitao svoju majku: "Zašto plačeš?"
"Zato što sam žena", odgovorila je.
"Ne razumijem", rekao je dječak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla: "Nikada i nećeš".
Kasnije je upitao oca: "Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvoga razloga?"
"Sve žene plaču bez ikakvoga razloga", bilo je jedino što je tata znao reći.
Dječačić je odrastao i postao muškarac i još uvijek se pitao zašto žene plaču.

Naposljetku je pitao Boga. Kad ga je dobio, upitao ga je:
"Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?"
Bog odgovori: "Kad sam stvarao ženu, morala je biti posebna. Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu. Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece. Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kad svi drugi odustanu i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti, nevolje bez prigovora. Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo. Dao sam joj snagu da nosi svojega muža kroz njegove pogreške i načinio je od njegova rebra da bi štitila njegovo srce. Dao sam joj mudrosti da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega. I napokon, dao sam joj suzu da je isplače.
To je samo njezino na korištenje kada god joj zatreba.

Vidiš, sine moj, ljepota žene nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se češlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce – mjesto gdje stanuje ljubav.