Ajmo napisati jedan nepretenciozan post... :)

Noćas mi se pisao blog. Ne našavši konkretnu temu, počele su mi se pramenovima vrzmati flashbackovi meni omiljenih stvari u životu. Pa rekoh da vam napišem listu. Ljudi, međutim, ne sakaju pretjerano repetitivne rečenice, bar ako je suditi po meni.

No kada bih je pisala, sigurno bih navela i to da volim spavati dekom ubundana do nosa. Pa i ljeti. Šteta što to vremenske prilike uglavnom ne dopuštaju. Rekla bih vam da volim dodir i da se imam potrebu maziti stalno... Od jučer znam da volim kebab i žao mi je što nisam probala oriđiđi turski kada sam za to imala prilike.

Osim toga volim pisati onaj svoj pravi, paprinati dnevnik ušuškana među jastučiće, dok mi svjetlost pravi samo odbljesak mog moby ekrana. Volim se izražavati verbalno, slikom ili pokretom. Uživam sjediti na terasi pred ljetnu zoru i piti vrući čaj dok ptičice cvrkuću odasvud. Volim vrtuljke. Naprosto volim organizirati aktivnosti, događaje, skripta, namještaj, no ne i svoj garderobni ormar. Možda stoga što svega ostalog ima manje. :D Volim šminkati sebe i druge, volim se igrati web dizajnom. Volim cipele na visoke pete i voditi misaone razgovore u dva ujutro.

Volim životinje (osim nekih) i ljude (osim nekih :) ). Volim kad mi kaže da me voli... Volim vidjeti dobro u drugima i volim im pomoći. Te volim vjerovati da pravi prijatelj postoji. Negdje. I da sama mogu upravljati svojom sudbinom. Volim što postoji ljeto zbog sladoleda u nerazumnim količinama, a bez bojazni da ću završiti na Zaraznoj. No ne volim ovo ljeto jer svojom odlukom neću vidjeti mora :( pritom ne volim ni to što je on daleko (ili sam pak daleko ja, :) kako već postavimo stvari) i ne znam kada ću ga ponovo vidjeti. Volim pak što u njega mogu imati povjerenja... Volim što mogu sve što poželim i ne volim to što još uvijek studiram. Volim što su mi moja femili posredstvom studija omogućili širenje vidika i brojna putovanja. Dandanas ne mogu biti na jednome mjestu. :) Volim šalabajzati...

Volim što se brine za mene kada me boli i volim što je dečko sasvim na mom nivou. Volim svoju obitelj jako, jako. Nema te stvari koju ne bih dala za njih. Volim što znam da bi oni za mene učinili isto. Volim pisati ovaj blog. Volim se družiti s vama jer mislim da ste super ekipa. Osjećam se da sam kod kuće, dok ustvari i jesam kod kuće! :D Volim čitati; postove, ali i knjige, mada u posljednje vrijeme ovo drugo samo po službenoj dužnosti. Ne volim plakati na filmove, ali na knjige čak i mogu jer ih prožiljavam sama, na svoj način, samo svojim zadanim tempom.

Volim iznenađenja. I poklone! :) sebi ili drugima, svejedno. Te sanjati najčudnije detektivske storije, sigurna da se takvi scenariji nikada neće ostvariti. Volim, najvolim spavati s njim. Leći i sanjati. Grliti se, ljubiti i poželjeti laku noć. A ujutro vidjeti svoje oke nasuprot njegovima na jastuku. Ako ih sada zatvorim, možda će on sa mnom sada biti tu...

Back to reality, moj krasni rashodovani komp ima previše godina da bi prepoznao usb-ovu tipkovnicu i bežičnog mišova. Mas pater. I to saznam u nedjelju popodne, thank you, prime minister, thank you very much.

Vezano uz svima, nadam se, omraženi zakon nedjelovanja nedjeljom u cilju ljubljenja oltara i što duljeg napumpavanja ekonomske krize, prilažem najnoviju tragikomičnu vijest

da se i na groblje odsad mora ići kao gerilac, kao terorist, ispod radara državne kontrole.

Naime, kada vam godišnjica smrti preminulog člana porodice pada u nedjelju, a vi mu krenete "u posjete", dočekat će vas redom zaključane cvjećarnice. Možda ste dovoljno spretnoga oka pa uočite decentni znak prikrivenog rada jedne, a gazda vas nakon kratkog motrenja hitno ščepa i uvuče u radnju, pogledavajući sumnjičavo lijevo i desno. Your neighbour is your best friend... Taj susjed in fabula obično po cijela nedjeljna popodneva čuči u vrtu s oštrim okom na prodavaonicu i speed-dialom na inspekcijskome broju. To znate jer ga vidite, a i zato jer vam se inspekcija već pojavila na vratima s kaznom od 30000 kuna. Hvala državi koja misli da će više novca ubrati u kasu kaznama nego prikupljanjem poreza svih zaposlenih u privredi. Ili bolje pitanje - misli li naša država uopće? Pozdravljajući potez gradonačelnika Vlahušića, nadam se da će naši i vaši gradonačelnici uskoro učiniti isto. A vi da  drugi put nećete glasati za iste ove visokopolitičke nesposobnjakoviće...

Ups, ipak je ovo nakraju ispao jedan neplanirano pretenciozan post. :D

Pozdravlja vas vaša Tonkica do idućega posta i prvih komentara. Ostajte mi rashlađeno, sutra najavljuju +34!