I kolutić oko trbuščića može biti dobar povod za čuđenje na vrućem gradskom asfaltu. Osobito ako te pogled na isti potjera van, a bez tramvaja zvanog čežnja. Jošte je šetnja i sasvim svojevoljno zakoturana, zamisli!

Nema mjesta čuđenju, ha? E pa meni ima. Jer kome bi drugom palo na pamet otići po kroasane, pješke, na suprotni dio grada?! :D (hm, da, govorimo o "gradovima", dapače velegradovima. Ono s četiri semafora i poštom se ne broji..:)) U jednome smjeru malo više od jednog i po sata. A da sam bar došla negdje! :D Samo promijenila kvart.

A fora je bilo đirati pitomim naseljima, potpuno mirnima i uronjenima u svoj svijet, dok se jurcajući promet čuo tek iz daljine. Također vidiš što sve ljudi u gradu mogu naštovrljiti pred svoj ulaz i tri kvadrata zelene površine. - Ležaljku za ljuljanje i tendu u mini-đardinu, vrtnu garnituru sa suncobranom uz parkirane aute, zidani roštilj pod prozorom te improviziranu garažu za motor zakeljenu pokraj ulaznih stepenica. Napominjem da ovo nije neki divlji zapad, nego prave urbanizirane uličice. Dođe da se pitaš: tko to tamo živi. I malo s nostalgijom zakolutneš očicama te produlljiš dalje.

Bilo je sjajno "osvajati" Zagreb, upoznavati se s njegovim ulicama i stanovnicima, a izvan onog nekog uobičajenog jurcanja u sasvim određenom smjeru. Pritom sam upoznala psića zvanog Bailey i klinca zvanog Amir te ga verbalno otpirjala kući. Po nalogu tate s prozora, a da se s njim ne dovikuje. I prvi put sam prešla Savu pješice...

Na kraju balade ušla ja u Avenue, a kad tamo iz vitrine virka (samo jedan) kroasančić. Prazni. (a meni trebala dva. Ako ikako može, s čokoladom :D) Glup osjećaj uzaludnosti ufatio me u tom trenutku. Ali sam bila preumorna da se njime bavim.

S jednim cornettom u ruci i čeličnom voljom da ga odmah ne smažem, samo sam još skočila do dućana u kojem su napokon uvezli Desigualove stvarčice u našu malu domaju. I zaključila da bome u Je*su imaju čisto fini komad kolača od prodanih laganih pamučnih odjevnih stvarčica... Da sam slučajno bila tako munjena da si kupim onu suknju i haljinu iz Trsta usred metropole, pljunula bih cirka-negdje-oko 1500 kuma. Waaay too previše za bilo koji komad garderobe. (Osim cipela, osim cipela! :D) Hm, sad se premišljam da ih stavim u vitrinu... :)))

U povratku sam ipak pokleknula plavom prijevoznom sredstvu. Zaključila kako se u posljednje vrijeme neuobičajeno mnogo muvam trajvanom. Dapače, ni ne znam kad sam posljednji put sjela za volan. Blože, tjedni su prošli..! Postajem li to ja fitness-guru grrrrl??!

Hm, mislim da mucho Macho u mojoj desnici govori više od riječi. :D

Pusa vam!