Netko ima u glavi, a netko u nogama.
Nitko nije vrijedan mojih suza.
Nikad na autocesti ne broj do 30 tražeći nevolju.
Nije gotovo dok nije gotovo. A onda probajmo još jednom.
Blog dao zdravlja virtualnoj tipkovnici!
Ne miješaj sok i sladoled, osim ukoliko trebaš ispričnicu od doktora.
Ne jedi sladoled usred zime, osim ako si kamikaza. Ili lakomislena Tonkica.
Specijalitet kuće katkad nije najbolje jelo u restoranu (npr. srneći ražnjić *sa šlagom*)
Fighting the temptation, nek dečko priđe tebi. Fućkaš emancipaciju kad ovo pali. :/
Imate jezik da se izborite za sebe.
Nema pravih prijatelja zauvijek.
Blog nije vrag, komp nije vrag, ex nije vrag, vrag je što se neki ne mogu sjetiti imena.
Pas zaista traži više nego bih mu pružila. Šetnju, recimo... :)

Meni vrak nekad stvarno ne da mira.. :))

Ovih sam se dana nabusala za svoja tri života. Od gotovo krajnjeg Zapada Lijepe nam naše pa do apsolutno krajnjega joj sjevera. Čudno, ali kupanje je bilo na sjeveru. :D

Bila sam, naime, opet u Rijeci i apsolutno nikad opet u Svetome Martinu na Muri. I pomalo u Gorskome kotaru... :)

Duuugi vikend započeo je jednom jako dobrom pizzom na Trsatu i prethodnim šetuckanjem gradskim centrom kako bi veličanstvena pizza veličanstveno dobro pala. Treba mjesta napravit. ;))

Na moje preveliko iznenađenje, u petak je navečer grad bio gotovo apsolutno pust... Virila sam iza ćoškova, čučala se ispod automobila, ništa. Pokušala sam u kafićima uokolo Korza. Znate što? Izbacili su me na fino u pola devet navečer. Jer oni zatvaraju! :D

I jest da cijelo popodne rominjaše kiša, a ne Romi, i točno je da su predviđali novo ledeno doba na teve prognozi, ali hej, pa ovo je more. Ne može biti baš tako strašno. :)

Unatoč takvoj penzionerskoj atmosferi, ne znam ni sama kako sam uspjela uhvatiti tek par prekratkih sati za hrkanje u fuj-duru... a onda opet na put! :)

Zamislite... 6 ujutro, subota, pošten narod spava, a hrpica prpošnih izletnika baca prve ranojutarnje fore sve u šesnaest. Ja ne. Moj se bioritam budi i rasteže nakon što sunce izađe... zijev, zijev.

Prva podulja stanica: Varaždin.

Grad baroka, trkelje, trkelje, ali mi smo ko pravi wannabe darkeri i sotonisti krenuli u razgled - groblja. Sve puno ljudi, nigdje žive duše...

A potom u grad, gdje se zagrijasmo iznutra i izvana jer je mjesto kataklizme zasjalo prekokrasno sunčano sunce i pratilo nas sve dok nije zašlo. Začudih se čudom na kip Grgura Ninskog i gruntah nije li se malo stisnuo u pranju... Oh well, star čovjek, možda i njega ćopila osteoporoza...

I naravno da sam prespavala posjet vinariji. Preračunah se za domaće specijalitete, sir, suhomesnato i kolače. A nitko me nije "htio buditi". Hehehe, funcuti jedni. :))

I na kraju toplice. "Naaajbolje hrvatske toplice. Vidi, vidi, imamo i plaketu, aha" na Muri. Dojam. Lijepo iznutra. Selo veselo izvana. Jedino mjesto gdje ni usred zime nećeš dobiti popust na kupaće. :D Inače selo... onak, izvan civilizacije selo. I tri kuće, da. Da ne zaboravim. :)

Imaju i pub, koji isprva nije davao previše nade u fenomenalnu zabavu jer se popodne održavalo prvenstvo u pikadiranju, a pobjedu je zasluženo, uz orenje "Weee are the champions" iz zvučnika odnio svjetski prvak u tom, hm, sportu, a koji je iz Svetog Martina na Muri, da, da.. :) Srećom, navačer je živi bend (lajv end kiking) digao cijelu ekipu na noge, pa i dragog mi, što mi neizmjerno drago. Ja, naime, jaaako volim plesati.

Nedjelja je bila ufuravanje u život. Bauljanje i usputno ručavanje, čekanje večeri kad ću se onesvijestit, a između šetnja i kahva. Lijepo... Volim pospane nedjelje. I ovog konja, koji je fenomenalan! :D Skoro kao Ujo, the kočijaš, iz čijeg se grla orila pjesma još iz daljine...

Neću vas više s vama družiti! :D, idem se frknut na spavanje, već je kasno a ja se rano budim. Opet. :) Pusa velka!