Meni vrak nekad stvarno ne da mira.. :))

Ovih sam se dana nabusala za svoja tri života. Od gotovo krajnjeg Zapada Lijepe nam naše pa do apsolutno krajnjega joj sjevera. Čudno, ali kupanje je bilo na sjeveru. :D

Bila sam, naime, opet u Rijeci i apsolutno nikad opet u Svetome Martinu na Muri. I pomalo u Gorskome kotaru... :)

Duuugi vikend započeo je jednom jako dobrom pizzom na Trsatu i prethodnim šetuckanjem gradskim centrom kako bi veličanstvena pizza veličanstveno dobro pala. Treba mjesta napravit. ;))

Na moje preveliko iznenađenje, u petak je navečer grad bio gotovo apsolutno pust... Virila sam iza ćoškova, čučala se ispod automobila, ništa. Pokušala sam u kafićima uokolo Korza. Znate što? Izbacili su me na fino u pola devet navečer. Jer oni zatvaraju! :D

I jest da cijelo popodne rominjaše kiša, a ne Romi, i točno je da su predviđali novo ledeno doba na teve prognozi, ali hej, pa ovo je more. Ne može biti baš tako strašno. :)

Unatoč takvoj penzionerskoj atmosferi, ne znam ni sama kako sam uspjela uhvatiti tek par prekratkih sati za hrkanje u fuj-duru... a onda opet na put! :)

Zamislite... 6 ujutro, subota, pošten narod spava, a hrpica prpošnih izletnika baca prve ranojutarnje fore sve u šesnaest. Ja ne. Moj se bioritam budi i rasteže nakon što sunce izađe... zijev, zijev.

Prva podulja stanica: Varaždin.

Grad baroka, trkelje, trkelje, ali mi smo ko pravi wannabe darkeri i sotonisti krenuli u razgled - groblja. Sve puno ljudi, nigdje žive duše...

A potom u grad, gdje se zagrijasmo iznutra i izvana jer je mjesto kataklizme zasjalo prekokrasno sunčano sunce i pratilo nas sve dok nije zašlo. Začudih se čudom na kip Grgura Ninskog i gruntah nije li se malo stisnuo u pranju... Oh well, star čovjek, možda i njega ćopila osteoporoza...

I naravno da sam prespavala posjet vinariji. Preračunah se za domaće specijalitete, sir, suhomesnato i kolače. A nitko me nije "htio buditi". Hehehe, funcuti jedni. :))

I na kraju toplice. "Naaajbolje hrvatske toplice. Vidi, vidi, imamo i plaketu, aha" na Muri. Dojam. Lijepo iznutra. Selo veselo izvana. Jedino mjesto gdje ni usred zime nećeš dobiti popust na kupaće. :D Inače selo... onak, izvan civilizacije selo. I tri kuće, da. Da ne zaboravim. :)

Imaju i pub, koji isprva nije davao previše nade u fenomenalnu zabavu jer se popodne održavalo prvenstvo u pikadiranju, a pobjedu je zasluženo, uz orenje "Weee are the champions" iz zvučnika odnio svjetski prvak u tom, hm, sportu, a koji je iz Svetog Martina na Muri, da, da.. :) Srećom, navačer je živi bend (lajv end kiking) digao cijelu ekipu na noge, pa i dragog mi, što mi neizmjerno drago. Ja, naime, jaaako volim plesati.

Nedjelja je bila ufuravanje u život. Bauljanje i usputno ručavanje, čekanje večeri kad ću se onesvijestit, a između šetnja i kahva. Lijepo... Volim pospane nedjelje. I ovog konja, koji je fenomenalan! :D Skoro kao Ujo, the kočijaš, iz čijeg se grla orila pjesma još iz daljine...

Neću vas više s vama družiti! :D, idem se frknut na spavanje, već je kasno a ja se rano budim. Opet. :) Pusa velka!