Now you see why it is useless to cry. Your tears do not wash away your sorrows. They feed someone else's joy. And that is why you must learn to swallow your own tears.

Trenutno sam u vrlo depresivnom raspoloženju jer me mama terorizira i ponaša se prema meni apsolutno zaštitnički pa mi dođe da se pitam imam li zaista toliko godina koliko imam ili nemam niti jednu. Te se pitam donosim li ispravno svoje odluke i ima li ona, na kraju krajeva, ipak pravo.
Ne znam i teško mi je jer mi je ona oduvijek bila uzor i po njenoj razini odobravanja ja sam cijenila sve stvari na svijetu.

No sad joj ne želim dopuštati da mi i dalje kroji sudbinu, da mi pred bezazlene postupke postavlja barijere... međutim, ona se nije spremna odreći svoje koncesije na građevinska prava tog tipa. I što ćemo sad?
Nisam ratnica, ali sam uporna. Ne želim ratovati i unositi nemir u obitelj, nije mi cilj svima zagorčavati život samo da meni bude onako kako mi odgovara (a u nekim stavkama njihovih prigovora imaju potpuno pravo), već želim smiriti situaciju i svima ponovo razvući sretan smješak na usta.

Stoga se generalno moram mijenjati ja, jer na kraju krajeva, jedino se sebe, od svih ljudi na svijetu, može uspješno mijenjati. Kako će promjena teći, vidjet ćemo... ali slušati svakodnevni diskurs koji trenutno moje uši moraju podnositi i ne činiti ništa, to nije rješenje... To nikako nije rješenje.

Voli vas vaša Tonkica Palonkica!