"Kod Vauquoisa njemački su vojnici imali dresiranog psa koji je trčao od njemačkih linija do engleskih i natrag te nosio kruh, cigarete, čokoladu i konjak. Nijemci su imali cigarete i čokoladu, ali nisu imali kruh i konjak, a Englezi su imali dosta kruha i konjaka, ali malo cigareta. Kod Predazza austrijski su vojnici poslali Talijanima mačka s ceduljicom na kojoj je pisalo ŠALJEMO VAM NAŠEG MAČKA S CIGAROM. Cigara je bila privezana komadom uzice mačku na leđima. Talijani su popušili cigaru, a mačka ubili i pojeli."

"U zlatno doba ljudi su bili rasisti, ali to još nisu znali. Zanimali su ih crnci, Papuanci itd., a zoološki vrtovi u velikim gradovima organizirali su etnografske predstave s divljacima koji su sjedili ispred koliba od bambusa, imali kožu oko bedara i radili različite stvari. Ljudi su išli gledati kako žive Papuanci, Ašanti i Zului, te su im bacali bombone i kocke šećera. (...) Ašanti su sjedili u izložbenom prostoru ispred kolibe od bambusa i brusili kremenom kamenu toljagu, iako nikada prije toga nisu imali u rukama ni kremen ni kamenu toljagu. Bili su zaposleni kao niži službenici kolonijalne uprave(...)."

"Logor Buchwewald bio je polivalentan koncentracijski logor - logor smrti i radni logor. Zatvorenicima je prilikom dolaska istetoviran na podlakticu redni broj. Prvih mjeseci rata dobivali su zatvorenici dopisnice s unaprijed odštampanim tekstom koje su trebali slati svojoj rodbini. Na dopisnicama je pisalo SMJEŠTAJ JE DOBAR, OVDJE IMAMO POSLA, PREMA NAMA SE PONAŠAJU PRISTOJNO I DOBRO SE ZA NAS BRINU. Kad bi rođaci dobili dopisnicu, a pošiljatelj im je jako nedostajao, išli su se prijaviti na njemačke urede sa željom da posjete svoje bližnje u tom i tom logoru. Jedan grčki logoraš iz Buchenwalda poslao je dopisnicu svome ocu u Pyrgos, a otac je poslije tri mjeseca doputovao k njemu. Sin se na peronu bacio na oca i zadavio ga prije nego što su ga Nijemci stigli ustrijeliti."

"Na kraju dvadesetog stoljeća ljudi nisu točno znali trebaju li početak novog tisućljeća slaviti 2000. godine ili tek 2001. Za ljude koji su čekali smak svijeta bilo je to važno, ali većina ljudi nije vjerovala u smak svijeta i bilo im je svejedno. Neki ljudi koji su čekali smak svijeta mislili su da će nastati jednog sasvim običnog dana. Neki su kršćani tvrdili da je već ionako 2004. godina jer se Isus rodio četiri godine kasnije od onog u što se tradicionalno vjeruje. Prema židovskom kalendaru bila je već 5760. godina, prema muslimanskom tek 1419. godina, a jednako tako je prema julijanskom kalendaru bilo malo manje nego prema gregorijanskom, pa je zato 1917. godine Oktobarska revolucija izbila tek su studenom. Budistima je bilo svejedno jer je prema budističkom kalendaru bila 2542. godina buddhashakarajanske ere i njih je više zanimalo što će biti u sljedećem životu - žaba ili zeleni majmun i sl."

  P. Ouředník: "Europeana"

 

Pokorno javljam da ne volim povijest, ali sam ovu knjigu prožvakala s guštom, makar mi je bila pod obavezu. :) I priznajem da su odlomci maaalčice podugački, ali kakva bi to povijest bila kada bi stala u jednu rečenicu? Kad smo kod toga, ima jedna druga zgodna knjiga, "Let there be lite", o svijetu paralelnom našem, a s druge strane Sunca, gdje načine stroj što sažima svaki dokument na ono bitno. I odluče oni sažet Stari zavjet na maksimalnu redukciju. I čekaju oni tako, čekaju, i nakon deset sati proučavanja starih tekstova kompjuter svede Bibliju na jednu jedinu rečenicu, koja glasi - "Because I say so, that's why!"

 

I sad sam se sva upetljala i sve bih najradije uvalila u jedan tekst jer ide nova runda ispita, što ujedno znači bye, bye slobodno vrijeme i hello, moje povijesne i književnopovijesne prinudne zanimacije. :)

Moram biti zato brza. I stoga hop! par zgodnih sličica s ovogodišnjeg samoborskog fašnika, kamo smo najdraži i ja krenuli onako nasumce, u potrazi za šetnjom, povorkom i možebitnim kremšnitama.

 

Na trg sam dojurila jer mi dragi reče da već zvoncaju zvončari, a oni se javljaju na kraju svakog karnevalskog konca, pa ja bris što brže u smjeru zvuka i slike. No tamo ugledah samo neke muške vile Ravijojle s krep papirom od glave do koljena, a ne one, onak praf stasite zvončare s rogovima i kožunima i stuff. Onda mi je dragi rekao da to jesu pravi zvončari, ovi ravijojlasti, jer da zvone. Doh, čujem i ja, al ja hoću onee! Neću Mike i Reybak, :( u mom konceptu postoje samo čupave životinjčaste spodobe na dve noge i gotovo.

No srećom, ubrzo mi je koncentraciju zaokupio jedan čiča s velikim topom. I robom ko od srednjovjekovnih cigića-mornara, a ako se slučajno tu nađe neki etnolog, nek me slobodno ispravi. :D Čiča se dao slikati, a onda se vratio na svoje ispucavanje plutenih komadina veličine hamburgera. (ne onog McD-astog, nego pravog! :P)

 

Ošli dalje, započeli egzistencijalistički ključnu raspravu jesu li uštipci ili su fritule, kad nad glavom nešto fijuuuu! Razmaknemo se pola metra, a među nas frkne onaj plotun onog topastog čiče. Možda mu se nije svidilo kako je na fotki ispao... :D

 

Iza jednog ugla, iznenađenje oku mome i srcu vrtilačkom - lunapark! Joj kako sam se potrudila animirati si dragog na jednu od tih vratolomija, no on je ostao neumoljiv. :) Ne znam jel zbog straha il zbog proljetnog outfita, al smrzo mu se nos-ponos. Nema druge, zgrijat nos! Prvi je štand bio moj - brci za mene i blinkajući crveni nos za mog dragog - just what we needed! :D

 

Mislila sam da se neće ufurati u styling jer za razliku od onog što se on navikao, tu se cijeli grad zamaškara, bilo staro, bilo mlado, pa šetaju ulicama u najvjerojatnijim kombinacijama. Moram pak reć da je bojazan bila suvišna jerbo je izdržo dulje nego ja! :D

Tonkica je ipak morala skinut "lennonice" i uvalit se u par pravih pravcatih cviksi za noćni slalom, međutim ju nosonja čeka kraj kreveta pa da u utorak skupa otvaraju vrata i plaše malu djecu!

 

tonkica palonkica // 24. veljača 2009 6:01:04 | 23 komentara

Ne pišem, baka mi je u bolnici, koma je...

Trebala je ići na operaciju srca, koja je ionako rizična za njezinu dob, a sad se na pretragama dogodila nepredviđena glupost i produljili su joj boravak, premjestili na drugi odjel te ide hitno na operacijski stol.

Ionako svaki dan strepim dokad ću imati baku, a svaki od posljednjih dana me nečim dotuče.

Izbor je bio ili respirator i smrt ili operacija i neizvjestan život.

U totalnom sam polusnu i tako se bojim da je ne izgubim...

tonkica palonkica // 17. veljača 2009 13:51:12 | 17 komentara

Osjećam se otorinolaringološki. Boli me uho, grlo, nos. Ne mogu vam ni opisati faze i metode koje prakticiram da se riješim beštija koje su me naselile, još samo fali da počnem dubiti na glavi i krenem izvikivat nasumične bezvezatije po abecedi pa će me možda i odvest doktoru pa makar to bio i psihić. :D

Daleko od toga da se ne liječim, cuclam sve od meda do antibiotika, al bijela kuta čini čuda pa me možda izliječe do barem sutra ujutro.

U idućih deset dana imam jedan pismeni i dva usmena ispita. A ja ću to proć, čak i ovak šmrkava i zamotana okoglavno ko stilist-taliban u roza tartan merino šalu s resicama, a koje me škakljaju po nosnicama dok spavam.

Sad kad ste se uvjerili da je ovih dana bolje blogati nego družiti se s ljudima po cesti, idemo nazad u noć...

U noć muzeja. :)

Svi nešto ove godine imaju negativistički stav prema toj manifestaciji, ali ja sam od onih koja ju je jedva čekala. Mjesecima prije čeprkah po tagovima da vidim kad ću se to veseliti noćnom hopsanju po kulturnim dobrima i eto ga! :) Super je bilo vidjeti kako ljudi nahrupljuju da pogledaju našu muzejsku baštinu - izgleda gotovo kao običan dan u nekom od svjetskih muzeja... Ali za inače prazne izložbe ne krivim toliko ljude, koliko krajnje čudan raspored rada naših muzeja. Nebrojeno sam se puta našla nosićem iznad kulturne stranice Večernjeg lista planirajući današnji izlazak. Da skratim priču, muzeji su vikendom mahom radili do 2. I onda pomislim: tko ima volje vikendom ustajati u cik zore, skuhati ručak na brzaka, spremiti eventualne klince i sebe i onda se uputiti do grada, u muzej, iz kojeg će ga potjerati i prije nego što se triput okrene oko svoje osi?

Sad se vi možda nećete složiti sa mnom, ali meni bi bio mnogo veći gušt provesti primjerice jednu krajnje dosadnu i neinventivnu nedjelju u muzejima (pogotovo sad kad nam dućani ne rade :P), ionako se odvajkada lomim kako radno ispuniti taj neradni dan.

I tako sam zbog noći muzeja bila sretna kao malo dijete. :)

 

 

Poučena lanjskim iskustvom, klonila sam se Arheološkog muzeja, kojem se ni ove godine očekivano nije moglo prići. Rembrandta sam otpisala jer nisam toliki frik da očekujem biti među prvih i jedinih 300 ljudi koje će te noći pustiti primirišati njegovoj preosjetljivoj zbirci grafika. Stoga sam se mudro orijentirala na Gornji grad.

Te je večeri bila igrana neka tekma rukometnog prvenstva između neke dvije momčadi (koje god jer se ne opijam sportom), a ja sam pomišljala kako mora da je strancima sigurno neobično vidjeti toliko more ljudi, mladih, starih, djece i roditelja, u 10 sati navečer kako u valovima hrupe prema muzejima i galerijama. Činilo im se da smo olfo kulturan narod. :o)

Ovoga sam puta bila malo skromnija u egzekuciji svog paklenog plana haračenja po maksimalnom broju muzeja u minimalno vremena jer su mi postavi bili tako fora da sam morala stajat, gledat i divit se. I možda malo žnarat, al samo malo... :D

 

Prvi je pao Prirodoslovni muzej, koji isprva nije odavao dojam za bogznakakav provod jer sam se od ulaza zabušila u suho cvijeće imena kao žbrnj mrnj frnj (lijepo naše hrvatsko :D), ali me uskoro trebalo objeručke tjerati van. Jer su došle na red preparirane živinice, velike i male, pa kosturi nojeva, plamenaca, tigrova, pitona, pa formalinske plivajuće čovječje ribice, hobotnice i nešto što se zove morski zekan, al ja bih se dala kladit da je to morska zekanica (vidi sliku :D). Jedna od najgenijalnijih mi je stvari bila prostorija s maketom najvećeg ikad postojećeg morskog cucka u omjeru 1:1. Cucak je megalodon, odavno više ne pliva, a jeo je kitove (?!), imao zube 18x veće od današnje bijele psine i izgledao je blago rečeno - prestašno. Fora je pak to što smo mu mogli ući kroz ralje i promotriti iznutra njegovu plišanu utrobu. Osjećala sam se ko Gepetto!

 

 

Poslije detaljnog pregleda i preskakanja preko malih dječjih nožica, nekako smo se dokopali Muzeja grada Zagreba. Sad ćete reć, ah ne'š grada i ne'š muzeja, no toliko je kompleksan da mi je u jednom trenutku, kad sam trebala izaći načas, trebalo dobrih deset minuta hoda (poslije i trka! :D) da dođem i pronađem izlaz. Shvatila sam ubrzo da je to strašno zanimljiv muzej povijesnoga tipa i da ga se ovako na ho-ruk jednostavno ne može doživjeti. A ima tu svega: od kupaćih kostima s kraja 19. stoljeća, bombona 505 sa crtom (i točkom - malo pljesnjivih :D), govora Hitlera, Pavelića i audio-zapisa Lili Marlen pa sve do autentičnih gradskih bedema po kojima se šetate, austrougarskih uniformi te .... hraćkalica, ne.. pljuckalica.. ne... aha, rigalica(!) za kišnicu u obliku raznih životinja, a skinutih s tornja zagrebačke katedrale. Falio je još samo jedan Quasimodo koji skače od jedne do druge pa da dojam bude potpun. :)

Ovo iznad na podu prostorije plan je ulica najužeg centra grada, a na svojim lokacijama "iskaču" makete najvažnijih povijesnih objekata... :)

 

Treći je lokalitet bio totalni promašaj. Klovićevi dvori - nadala sam se njemačkim ekspresionistima, a dobila izložbu slika Marija Magdalena s inflacijom, da prostite, cica i guzica, te  ribetina koje u kombinaciji sa ženskim aktom izviru gdje god stignu... (ova je slička još mila majka! ;))

Ali zato nismo promašili jedan žilav (moj) i jedan fatastičan burek u pola dva ujutro. Ja sam  pak naučila jednu važnu lekciju - ne zamjeraj se prodavačici pa makar i neintencionalno iliti - Don't ever mess with burek! :D

P.S. Đizs krajst! :O Ko ovo pročita, svaka mu dala. Megalodonski post od mene -  po prvi i vrlo vjerojatno zadnji put! %) hmmm, ima nešto u tim tableticama... :D

p.p.s. ovo dolje sam jednostavno mooorala stavit! :D

 

 

tonkica palonkica // 5. veljača 2009 1:51:43 | 28 komentara