Evo, prošla nam je i ova godina dana.

Vrlo prigodno, a itekako IN, počastit ću vas svojim top događajima u protekloj godini.
A vi patite od ljubomore ili pak uživajte jer je vama bilo itekako bolje nego meni! ;)

Ako imate volje, inspiracije i par trenutaka vremena, počastite me nekim svojim highlightom godine, bit će mi ga drago čuti.

Odakle početi..? Godina je bila duga, al ja nisam nit zlopamtilo, niti imam tako dugačko pamćenje u uglancanom stanju da ga istresem u času. Eh, godine. Pa možda i jesam postala «starija dama», kako me Drencec fino iskomplimentirao. :))

 

Problem je bio taj što je jedino slično traženom parfemu bila malo modificirana nota istog imena i istog proizvođača, na koju se ipak nisam usudila odlučiti bez maminog nosnog suda. Kada sam napokon sva jadna i u očaju, nakon puna dva tjedna mirisnog terora, objasnila situaciju uviđavnoj prodavačici na najudaljenijem kraju edinburškog Princess Streeta, a koja NARAVNO nije imala traženi parfem, dala mi je i bez kupnje testere jednog i drugog mirisa, da se bar kući ne vratim praznih ruku i neobavljena posla.

Tragedija je cijele priče (!) što se mojoj mami na kraju svidjela BAŠ ona jača formula, od čije je količine na policama Otok pucao po šavovima. Eto, i to ti je sudbina kad želiš napraviti uslugu... %)))

Provela sam noć u busu. U POKVARENOM busu. U pokvarenom busu in the middle of nowhere. U pokvarenom i izvan svake civilizacije, usred ljeta i sedmoga mjeseca, u srednjoj Italiji, kad nam je usred autoputa odapela bosch pumpa, a mi uz policijsku pratnju i ogromnu dizalicu vučne službe gotovo završili trčeći za busom, jer se vući ne smiju napučena vozila. I tu priči nije kraj! Kako je prijevoznoj kompaniji middle name sigurno Cicija, tako su platili vuču samo do prve pripi*dine, nekakvog Rioveggia, čiji je turistički kapacitet bio:
 

• Jedan usamljeni hotel u šumi
  

• Jedan usamljeni konj kraj hotela (četveronožni) :)

• Jedno pusto brdo preko puta hotela s desetak isto tako pustih apartmana u izgradnji

• Nedostatak bilo kakvih prometnih poveznica s civilizacijom, što hoće reći da smo bili na milost i nemilost pušteni tupastim šoferima

• Jedna otvorena pekarnica, što nam davaše nadu u doduše slabu, ali moguću šansu za preživljavanje.

(Tako mi mlijeka u prahu,
oni na našem Survivoru imali su veće početne vrijednosti!)

Sve se nakraju svelo na polagano osipanje putnika, po koje su stizali poznati nakon što su mukom Isusovom našli Rioveggio na karti, međusobno dijeljenje zadnjih putnih čokoladica i smrzavanje na neudobnim sjedalima otvorenog autobusa u dva u noći, kada su se, punih 10 sati nakon poziva upomoć, mehaničari ipak usostojili doći.

Busom u Italiju, OPET???
Kao što Poeova vrana reče, Never more!

Spasila sam ptičicu. Na moru, ovo ljeto... bila je ubojita vrućina na kojoj se i Pigmeji rastapaju, a malo je, sivkasto klupko disalo na užarenom asfaltu u pokrajnjoj, kamenoj ulici na putu prema plaži. Odnijela sam je kući i hranila tjedan dana, zvala veterinara da ga pitam kako da se s njome ponašam, napravila joj brlogić u hladu ispod trnite pred našom kućom... a onda je baka jedan dan, dok ja nisam gledala, izjavila da je ptičica mrtva. I odnijela ju u kontejnere...

Eto, to je bila moja godina, ukratko. Mogla bih vas daviti s još mnogo, mnogo pojedinosti, ali želim da se udavite u finim kolačima za Novu, a ne mojim nabrajanjima i prisjećanjima.

Stoga mi budite, dobri, veseli i bogati – ljubavlju, zdravljem, toplinom... a i novcem. Jer, budimo realni, neke se stvari doista ne mogu kupiti novcem... no za sve je drugo ovdje Mastercard. :)


Pusa, mili moji, od vaše Tonkice!
:*

tonkica palonkica // 30. prosinac 2005 17:54:00 | 23 komentara

Now you see why it is useless to cry. Your tears do not wash away your sorrows. They feed someone else's joy. And that is why you must learn to swallow your own tears.

 

Trenutno sam u vrlo depresivnom raspoloženju jer me mama terorizira i ponaša se prema meni apsolutno zaštitnički pa mi dođe da se pitam imam li zaista toliko godina koliko imam ili nemam niti jednu. Te se pitam donosim li ispravno svoje odluke i ima li ona, na kraju krajeva, ipak pravo.
Ne znam i teško mi je jer mi je ona oduvijek bila uzor i po njenoj razini odobravanja ja sam cijenila sve stvari na svijetu.

No sad joj ne želim dopuštati da mi i dalje kroji sudbinu, da mi pred bezazlene postupke postavlja barijere... međutim, ona se nije spremna odreći svoje koncesije na građevinska prava tog tipa. I što ćemo sad?
Nisam ratnica, ali sam uporna. Ne želim ratovati i unositi nemir u obitelj, nije mi cilj svima zagorčavati život samo da meni bude onako kako mi odgovara (a u nekim stavkama njihovih prigovora imaju potpuno pravo), već želim smiriti situaciju i svima ponovo razvući sretan smješak na usta.

Stoga se generalno moram mijenjati ja, jer na kraju krajeva, jedino se sebe, od svih ljudi na svijetu, može uspješno mijenjati. Kako će promjena teći, vidjet ćemo... ali slušati svakodnevni diskurs koji trenutno moje uši moraju podnositi i ne činiti ništa, to nije rješenje... To nikako nije rješenje.

Voli vas vaša Tonkica Palonkica!

tonkica palonkica // 29. prosinac 2005 10:17:00 | 13 komentara

Ovoga puta u izvornom obliku, na engleskom, fora je veća... :)
Uživajte!
Dečki, nothing personal, hihi! ;)))

1. A Christmas tree is always erect.
2. Even small ones give satisfaction.
3. A Christmas tree stays up for 12 days and nights.
4. A Christmas tree always looks good - even with the lights on.
5. A christmas tree is always happy with its size.
6. A Christmas tree has cute balls.
7. A Christmas tree doesn't get mad if you break one of its balls.
8. You can throw a Christmas tree out when it's past its "sell by" date.
9. You don't have to put up with a Christmas tree all year.

tonkica palonkica // 25. prosinac 2005 20:23:00 | 18 komentara

Samo kratko, prije nego odzujim u nepoznatom pravcu na polnoćku u crkvu u kojoj nisam dosad nikad bila:

Svima vama, koji ga slavite, želim vam sretan Božić i puno radosti... a bome i fine spize na blagdanskom stolu! :))

Dobro proroštajte dimnjake da vam debeljuškasti Santa ne zapne na pol puta i dječici na svijetu ne prouzroči opću katastrofu.

Vama koji imate centralno, ne znam što reći... radijatorski mission impossible još nisam vidjela, hihi! :D

Pusice i budite mi dobri, volim vas!

:)

tonkica palonkica // 24. prosinac 2005 20:43:00 | 10 komentara

Love is an irresistible desire to be irresistibly desired.

Robert Frost

Tako sam tužna i razočarana; mislila sam da mu se sviđam, ali on me želi iskoristiti... a ja mu to dopuštam. Žao mi je što on želi pod svaku cijenu ostati s djevojkom, unatoč svemu. Unatoč svemu? Unatoč čemu? Sviđam li mu se uopće ili me želi u krevet samo? Ja mislim da želi na kraju krajeva upravo to, koliko god govorio i tvrdio suprotno... Užasno mi je žao što me ne drži za ruku dok se šetamo gradom, što je kukavica i što nema snage za rezove. Željela bih iz svakog njegovog dodira osjetiti da sam mu draga...

Paše mi kad mi kaže sa sam mu slatka, tako mi je lijepo... ali kad mi to kaže trideset puta u jednoj minuti, ne mogu mu vjerovati. Dođe mi da pomislim; slatka znači seksi, seksi znači seks, seks znači da mu je to na pameti kad je sa mnom, a ne ja sama po sebi...
Žao mi je što me želi za zagrljaje, za skrivene zagrljaje i tajne male riječi unutar četiri zida... to tako ne želim. Želim ga za dečka, za dulje, ali otpočetka bar za sada i za ovaj trenutak, za ono što imamo kad smo zajedno.
Bojim se da neće ostaviti djevojku zbog mene... da mu je udobnost veze od mene važnija. I ne znam što želi, što radi sa mnom, ako s druge strane on kupuju ribice, jastučiće za dnevni boravak, ako peku kolače zajedno..? Ja se tu ne osjećam sretno.

Mislim da zavređujem, ako ništa, onda barem čistu situaciju. Nikakvu ljubavnu geometriju u vidu trokuta ili četverokuta. Samo liniju ja - on i ništa više...
On kaže da se boji ostati sam, vjeruje da mi je drag samo iz razloga što mi je na neki način zabranjeno voće, ali mene to uopće ne pali. Ja želim priliku za dobar početak... ako mi to on može pružiti. Nitko ne zna na koju će nas obalu život nanijeti, ali voljela bih probati. Najčešće ne griješim u procjenama ljudskih srdaca... ljudski kukavičluk još nisam pokušala izmjeriti. Nadam se da ga neću morati mjeriti na svojoj koži...

Igram se vatrom, znam.... A želim se igrati jezerom. Sigurnim, mirnim, providnim, mojim jezerom. I otkrivati se jezeru, dok jezero otkriva mene.
To se, bojim, neće dogoditi. Navlačit će me, jer sam mu jack-pot, dokle god mu ne dosadim... ILI(!) dok meni ne pukne film... i srce, od slušanja svih onih detalja o njihovom zajedničkom životu koje ne želim čuti, koje ne želim slušati, koje ne želim da postoje u ovom mojem svemiru...
:'(
tonkica palonkica // 21. prosinac 2005 2:06:00 | 20 komentara

Ovu vatru sudbinom očajno
ne zovi, veza lakoumna to je.
Kao što smo se susreli slučajno
Rastat ćemo se uz smješak nas dvoje.

Ne znam kako me vi doživljavate, ali nisam loša osoba.

I upravo zbog toga mi je sad u duši nemirno, nesigurno, oduševljavajuće i u isto vrijeme beskrajno, beskrajno tužno i žao...

Stojim i ljuljam se na tankoj žici.

S jedne sam je strane, sasvim neočekivano, prerezala.

Mislila sam da je to ispravno.

Željela sam uvjeriti svoju podsvijest da to želim, jer je neizbježno, i da je bolje da napravim taj krvavi rez sada, nego kad se oko nas zapletu druge žice, koje će mene gušiti još više, a njemu, mojem najmilijem, nanijeti još dublje, bolnije i razdirajuće rane na njegovom beskrajno dobrome srcu........

Sad plačem.

Ali ne želim plakati!! Ne želim, ne želim...

Želim da mi je lako ostaviti dečka kojeg volim, ali za kojeg znam da ne može biti moja budućnost.... Želim da me ne boli, da me ne rasplaču sve njegove porukice da me beskrajno voli i da ga ne poželim zagrliti vječno kad kaže da me mama rodila za njega. Ne želim da mi je teško, ali znam da s njim ne mogu ostati.... da će me krila s vremena na vrijeme sigurno upitati zašto ih držim u trošnome ormaru i znam li uopće više letjeti. Mislim da sam krila, puna povjerenja i vjere u ljubav, prerano odložila i stoga me stalno zovu da ih isprobam, da ih obučem i da odletim, daleko, lagano, u beskraj...

Ne želim biti svom dečku uvijek ista, uvijek dobra, uvijek malo djevojče kakvu me susreo prije nekoliko godina.

Poželjela sam okusiti je li moj izbor pravi, ima li boljih od njega – boljih za mene... Makar mi je teško išta njemu prigovoriti, bio je dečko kakvog sam oduvijek željela. Pažljiv, brižan, pun ljubavi i dobar. Volio me svim srcem... i još uvijek me voli.

Ja možda volim nekog drugog... :'(

Sigurno ne u obujmu sve one ljubavi koju sam njemu u gotovo četiri godine pružala... ali želim probati iznova.

Možda me nebo kažnjava što odlazim ne osvrćući se.

Situacija na drugoj strani ceste mojih snova, po kojoj hitam naprijed, nije ono što sam u potpunosti očekivala. Oblaci zamućuju sreću kojoj sam se nadala, pušem u njih da otiđu.

Ali puhati u oblake jednako je besmisleno kao i zavrtjeti vjetrenjaču vedrim mislima...

Ako nema volje vjetra da zapuše, ja tu ne mogu ništa više no skriti lice među dlanove, plakati, i moliti nebo da se pokrene...

tonkica palonkica // 14. prosinac 2005 18:21:00 | 23 komentara