Vaša Tonkica je zaljubljena...
Do ušiju.
Ma preko ušiju! - do ušiju susjeda tri kata iznad mene... toliko puno! :)

Znam da baš nisam suvisla kad sam zaljubljena i ne znam stoga na što će ovaj post ličiti, ali osjećaje koji se u meni gurkaju jednostavno mi je teško izustiti na pravi način... stoga oprostite unaprijed...

Situacija je:

(ajmo matematički, jer matematika je dosta koncizna znanost, pa objasnimo početno stanje.)

dakle, imamo: A + B + C = D
Iliti: Dečka + Facu + Mene, što je jednako Konfuziji.

Postavimo stvari ovako:
Hodam s, jelte, Dečkom.
i to dugo vremena, izgradili smo vezu, povjerenje, ljubav, poštovanje, prijateljstvo... sve što jednu stabilnu vezu sačinjava.
Znači, na tom planu sve funkcionira.
Da?
Ne.
Problem je u tome što sam se pomalo zasitila te veze, iako mi je dečko divan, divan... i nemam nikakvih unutrašnjih razloga za sumnju u opstanak nas dvoje.

Zatim, dame i gospodo, tu je i Faca... koji je tek nedavno postao osoba B u mom životu, s pretenzijom da promijeni ulogu i postane mojom osobom A...
Istina je da mi se sviđa... ludo mi se sviđa.
I nisam toliko površna da kažem da mi je privlačan zbog svojih divnih plavih/smeđih/crnih/šargopirgastih očiju, već mi se opako sviđa kao osoba. Slični smo. Izuzetno je pametan. Imamo beskraj tema za razgovor. Volim način kako mi govori, kako mi pristupa, kako se zezamo...
Jednom riječju, srcem sam zabrazdila duboko...

Što je najgore, voljela bih biti s Facom, ostaviti Dečka i živjeti sretno, kao Snjeguljica, do kraja života s princem koji me probudio iz sna.

No kopka me nekoliko stvari...
Prva je ta što ne poznajem Facu dovoljno dugo da bih mu vjerovala. Povjerenje kod ljudi mi je izuzetno važno... Iako mi se čini iskren, plaši me mogućnost da na mene troši slatke riječi samo da ostvari svoj cilj...
Ja nisam cura za avanture i stoga se toga bojim. Želim izbjeći da se osjećam iskorištenom...
Drugo, postoji mogućnost da to bude veza na daljinu... A ja na to nisam spremna. Mislim, čemu to sve ako se budemo čuli s dva dijametralno suprotna kraja Zemljine kugle...? :'( Nemam snage za beskrajne mailove i bol u srčeku u očekivanju svakog njegovog novog poziva. Ne znam koilko bi to imalo smisla, kad bismo bili zajedno, a živjeli dva potpuno odvojena života, poznavali sasvim druge ljude, kad bismo se viđali periodično par puta godišnje... Čemu onda sve to? :(

A žao mi je propustiti ga kroz prste jer osjećam da bi mogao biti nova, velika ljubav mog života...

Hvala vam što ste pročitali ove moje titraje srca,
voli vas vaša Tonkica Palonkica...
tonkica palonkica // 29. studeni 2005 17:32:00 | 52 komentara

ISUSE, GROZNO, GROZNO, GROZNO!!

ma nikako da se naučim pameti!
Šaljem poruke, mnislim na jedno(g), pošaljem drugom! AAAAAaaaAAAAA!!!

Ma znam, nisam fer i nije okej, ali eto! - shit happens. Dopisujem se s dva tipa, s jednim se malo bolje znam... i tome pišem nešto u stilu zimske idile tralala, kao odgovor na njegovu poruku...i pošaljem mu na kraju pusu.

Barem intencionalno.

Drugi tip, koji mi je napetiji, ali smo još uvijek u granicama uskog upoznavanja, DOBIJE tu porukicu!!

I sad, što ću, što ću, pomagajte!!! :((((

vrlo mi je bitno što ovaj drugi misli, porukica nije bila pretjerano eksplicitna, i mogla bi se provući da je za njega... kad ne bi bilo očito da je to odgovor... a za bilo kakve puse (još) je prerano.

U GABULI SAM!!! Ne znam što da smislim, što da kažem, istinu neću sigurno.
Umrla bih od srama.
I pokvarila što se pokvariti nije planiralo.

Pliz, dajte, neki savjet... :(
Fakat mi treba...

Vaša očajna Tonkica Palonkica

tonkica palonkica // 23. studeni 2005 22:41:00 | 21 komentara

Hej, ćao, (ići) mići (brodići) moji!

Danas mi je, samo da znate, dan bio blizak katastrofi.
Profesionalnoj.
Ako se profesijom može nazivati pohođenje fakulteta uporno i svakodnevno, uz nadu da će od toga jednom možda biti i koristi. Kruha barem. I plaćenih režija. Dabogda si našla muža koji me neće zezati u zdrav mozak pa da onda ne trošim na kozmetičke tretmane kao alternativu odlasku psihijatru.

Dakle, faks...
Za razumijevanje ove sage, legende, mita maltene, koji ću vam ispričati, potrebno je reći vam, u stilu američkih AA grupa: ja sam Tonkica Palonkica i ja sam kampanjac.
:)
No vratimo se na temu...
Danas, kao i svakog dana uglavljenoga između četvrtka i subote, ja sam imala književni seminar. I kao svakog gore navedenog dana, ja sam se te činjenice sjetila...hm... dosta kasno. Nepuna dva sata prije početka. A dva sata prije početka su, uz fakt da ne da se nisam spremila pročitavši zadane tekstove, nego ih nisam ni vidjela (avaj!), osim u vidu okrugle plosnate pločice zvane cee-dee, ravna katastrofi.
Drugo i drugo, ma kako vama to možda čudno i nevjerojatno zvučalo... ja, eto, NISAM izgubljena kći Supermana i Wonderwoman pa da mogu nekim čudnim X-ray movevom pročitat, pa i zapamtit, ono što na njemu piše.
Eh, šta ću, ordinary cura od krvi i mesa... :)

 

Kako je tekao plan bitke?

 

 

step 7 - step 77: prikazi moje panike. Zemlja podrhtava, planine se ruše, Sudnji dan je pokucao na vrata...
step 78: sjetim se ja spasonosne jedne fotokopiraonice!, gdje bih mogla sudbu kletu navesti da proradi za mene.
Moram li istaknuti da im je komp bio u rukama dvojice hrgastih, zbunjenih majstora, i bez očite namjere da profunkcionira?? Mislim da je i ovako dovoljna jasna razina moje muke ježeve... :)
step 79: trkam hitom...ili hitam trkom? I never know.. ;) do iduće, kad tamo "cepaju" kunu po stranici, a meni se ne ostavlja pola moga mjesečnog (dobivenog, no ipak) prihoda samo da učinim pravu stvar...
step 80 - 88: uz već vrlo očevidnu paru koja mi sukljaše iz ušiju prozujah sve kuteve znane i neznane, a sve u nadi da ću naći svoj kutak sreće. Ne veći od par piksela, na kojem će miš napraviti značajan "klik", no ipak kutak...

Oh, pitate se gdje su ostale točke?

Zanima vas?
No dobro.... as you wish. ;)

step 93: oboružavam se strpljenjem i naramkom rječnika, odlučna da zbubetam nezbubetivo u minimalnom roku. U oko (za oko, kurje za stakleno) sat i pol. Tijesno, ali gotovo i izvedivo. Uvijek sam bila optimist... :)
step 94: nalazim si optimalno mjesto u usaftaloj čitaonici. otvaram prozor.
step 95: je da je sad osjetno manje usaftano, ali cvokoćem k'o pi***. Naravno, zima mi suzila cirkulaciju pa ono što bi trebalo dolaziti do sivih stanica, ne dolazi , a niti ne planira. Mislim na eskime i kako je sad njima, a ja se žalim...
step 96: Zatvaram prozor. Pa nisam siga-wannabe, ljudddi mmmojjii d-d-d-raggi!
step 97: Natrag tekstu, natrag tekstu...brzo, brzo!, kazaljke odbrojavaju svoje zadnje krugove..!

step 98: Nešto čujem... Što, što?
sms?
Od koga..?
step 99: mmm... jedan jako simpa dečko.

Step 100: Zar je potrebno dodati da je prstić s dosadnog listanja stranica prešao elegantnim potezom, i uz vragolasti smiješak na licu, na listanje slatkih, zanimljivih porukica?

A imiĆ?
ImiĆ može i pričekati... ;)

Voli vas vaša zaintrigirana Tonkica palonkica! ;)

tonkica palonkica // 19. studeni 2005 1:21:00 | 22 komentara

Nisam pisala malo dulje, bila frka, panika.
Prvo mi se neki dan izbrisao super post - pa sam se "ozbiljno" naljutila na blogče, potom me ganjaše obaveze po faksu ko vrag mater svoju.
Sad ih napokon sve sredih i dovedoh u red pa da vam serviram, za "ispriku" ;), jedan genijalan vic:

Prođe rat i nađu se Mujo i Haso nakon dugo vremena.
- Đe si bio, bolan Mujo, dok je rat trajao?
- Bio sam ti u Žljebovima.
- A đe je to?
- Ma jedno selo, nekih 20 kilometara od Sarajeva... a đe's ti bio?
- U Londonu.
- A đe ti je to, bolan???
- Nekih 10 tisuća kilometara od Sarajeva...

- AUUU, VUKOJEBINEEEE...!

:))))

Uz nadu da sam vam izmamila smiješak na lišca,
pusa od vaše Tonkice Palonkice! :)

tonkica palonkica // 17. studeni 2005 13:50:00 | 7 komentara

Hej, stvarno ne znam koji mi je vrag.
Ima par dana, a svaki sam budna do u neko blesavo vrijeme, kao ovo. I nikako da se otarasim bdjenja noćima i spavanja jutrima...
Ma tko se tu zavarava??? - Spavanja podnevima! :O
I znam da mi nije baš najpametnija stvar to što radim, jer doduše "ujutro" (Isuse, koja perverzna riječ za 1 sat popodne! :)))) nemam tako omražene tamne podočnjake te izgledam ko ružica, a to najvolim... al shvatim da prespavam i Dobro jutro Hrvatska, i sve jutarnje reprize sapunica (ajd fala Bogu, nešto poitivno u svemu tome), ma preskočim čak i podnevne Vijesti! A kako se Jutarnji list čita ujutro ;), ostajem informativno lobotomirana do pola osam, kad čekam Dnevnik ko akvarijske ribice onu prašinicu za koju ih uvjeravaju da je klopa. (Naivke. ;))

Ma uf, ljudovi, baš sam zaglavila.
Ima netko šerafciger?

Anyone......?

Voli vas vaša Tonkica Palonkica! :)
tonkica palonkica // 11. studeni 2005 3:24:00 | 17 komentara

tonkica palonkica // 8. studeni 2005 1:25:00 | 10 komentara

"Čovjek se ne može osloboditi dojma da je Gospod prilično rano ustanovio konstrukcijsku pogrešku i odatle izvukao dalekosežne zaključke. Sigurno nije slučajno što je u prvih pet dana Gospod nakon svakog čina stvaranja vidio 'da je sve dobro', a da se jedino kad je stvorio čovjeka suzdržao od tog komentara.
Intuicija? Tko zna."

(Ephraim Kishon: "Jabuka je svemu kriva; Upute za uporabu deset zapovijedi")

Ovim se malčice neobičnim citatom htjedoh dotaći jedne zanimljive, i u osnovi zabavne pojave na mojem blogu. :)
Naime, iako sam među vama tek nekoliko dana, i to u najboljoj namjeri, nađoše se određene persone koje izuzetno zabavlja komentiranje mojih postova.

I pritom ne mislim na vas, drage moje i dagi moji, :)) nego na nedefiniran (i neregistriran) skupić emocionalno 'uvređenih i povređenih' curicica koje ne znaju za šalu i nisu razvile sposobnost razlučivanja realnog od irealnog. (nadam se da hoće, kad malo odrastu...)
A blog jest, drage moje djevojke, jedan vrlo amorfan, irealan aparat.

I stoga je krucijalno shvatiti da nevolje i opasnosti žive u svijetu gdje korača ljudska noga, a ne ovdje, u carstvu pisane riječi...

Budite mi i dalje dobri, lijepi i pametni,
voli vas vaša Tonkica Palonkica...

tonkica palonkica // 5. studeni 2005 15:16:00 | 5 komentara

"MOGLA SAM. Nikada do kraja nećemo razumjeti značenje te fraze. Jer u svakom trenutku našeg života postoje stvari koje su se mogle dogoditi, a nisu. Postoje Magični trenuci koji prolaze nezamijećeni i - odjednom - ruka sudbine mijenja čitav naš svijet."

(Paulo Coelho: "Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala")

To su riječi koje mi često prelaze preko usana. Ili se samo zaustave pred njima, tiho shvaćajući što se zbiva...
Danas je pravi čas da o tome prozborim.
Danas su Svi Sveti, trenutak kad se prisjećamo svih onih koji su nam jednom ispunili srce, i kojima je naše srce i dan danas ispunjeno, iako njih više nema...

U suštini mi nije drag ovaj dan... Tjera me da mislim o završetku niti, tanke niti života..., da promišljam konačnost svih naših postupaka, pobjeda i pogrešaka, za koje imamo najčešće samo jednu priliku da ih ispunimo.
Ne volim ovaj dan. Podsjeća me na djetinjstvo, na mnoge kojih više nema, na djeda.
Na djeda koji me obožavao, koji mi je na svakom povratku s plaže kupovao igračku i dičio se mnome kuda god bismo išli... a njega više nema. Odavno... I ljuti me ovaj dan zato što od njega poznajem samo sivi mramor i par riječi napisanih na njemu........
LJuti me što ga se ne sjećam.....!

I stoga ne želim ovaj dan da traje dugo, jer mi donosi puno tužnih osjećaja... a ja ne volim i ne želim biti tužna.

Ovaj dan je za mene sinonim pitanju "Mogla sam...?", je li moglo biti drukčije..?
I nalazim se bespomoćna pred konačnošću nečije tuđe odluke odozgo... ili tek slučajnosti, kojih je ovaj svijet prepun.

Voli vas vaša Tonkica Palonkica!

tonkica palonkica // 1. studeni 2005 16:49:00 | 11 komentara