Zakržljala sam malo s pisanjem. Kao, kako primjećujem, i s mišićjem nogu, ruku, leđa, lijevih nozdrva, desnih kapaka, srednjih ušiju i tako sve redom. Kako znam? - Krenula sam na hip hop. :D

Trebala sam za vikend ići i na plesne radionice u friškom Plesnom centru a.k.a. Kinu Lika, ali me urasli nokti, tužni pogledi, a spojeni s mojom trenutnom željom za ugodnim valjuškanjem i crkavanjem uz dinosaure, Clean house, Mythbusterse i velikom porcijom čipsa od paprike spriječiše u tome. Damn you, čipi čips! :D

No da ne ispadne kako samo u horizontali provodim dane (mada muskulfiber zna biti katkad poprilično uvjerljiv :D), sada kada mi mliječna kiselina pobježe iz kažiprstova, pišem vam post. Malo ranjena, doduše, jer sam se freeestyle pukla u facu kad sam fulala krevet i pronašla naslon, al dobro...^^ Sreća da je bio štofani.

Koji dan prije ovog "fatalnog" bila sam na moru. Svaki puta kada mu se približim izvan ljetne sezone, načisto poludim od sreće. A kad se tome pridoda i jedno cjelodnevno krstarenje, oduševljenje doživljava vrhunac! Ovog puta dragi me vodio na kvarnerske otoke na romantiše vikend...

Prvo sam prespavala Krk... potom se čudila kako se s kopna vidi Punat, a on je s druge strane obale... a onda sam shvatila di sam. :D Trajekt nas je otfurao na Cres, a ja sam u rano jutro na palubi uživala u ljeskanju sunca između Cresa i malog otočića gdje kažu da ima puno dobre janjetine. ;D Domogavši se obale, krenusmo u robinzonska istraživanja sjevernoga Jadrana.

Prvo smo skoknuli u Cres. Reality check: gotovo ništa nije radilo izvan sezone, ama baš ništa. Grad je prelijep. Ljudi žive i kad turisti odu! :D

Nakon krepke kahvice na osunčanoj rivi odvažili smo se posjetiti Lubenice. I ne, ne bave se ondje uzgojom bundevičastoga voća, više turizmom, a zbog položaja na hridi ni gusarstvo im nije strano. Iz pouzdanih izvora čuh i neprovjerenu legendu o nastanku imena mjesta, koja je, ofkors, u svojoj srži ljubavna sapunica u rangu meksikanskih: dvoje mladih, ona bogata, on financially challenged, ljubili se, al im nisu dali, pa se koordinirano strmopizdiše niz liticu, do čije plaže treba dobrih 25 minuta hoda. Klasika. :D

U svakom slučaju, kupila sam si malo creske jagnjetine, u obliku keramičkom, otkrila da Lubenice zaprimaju svega 11 stanovnika, sve starijih od 75, al' su lajv end kiking, :D otkrila sam i da je magarac kulturno osviješteno biće pa katkad ulazi u galeriju da vidi što ima nova među suvenirima...

Dok smo došepesali do Lošinja, već smo bili na rubu snaga i jedva se nagovorili skoknuti do Veloga Lošinja. Koji je, po mojem mišljenju, gotovo identičan Malome, samo što je Mali veći a Veli mali... :) Oba su u krasnim uvalama, na najzelenijem otoku kojeg sam do sada vidjela, otok stvarno idealan za život i uživanje.

Drugi dan odvede me dragi na dolphin-watching (mislim, kam on, koje prodavanje priče... :D), te krstarenje niz male otoke u lošinjskome akvatoriju. Otkrila sam da imamo jedini jadranski pješčani otok u obliku Suska te da je on vjerojatno nusprodukt rijeke Po. Bura je puhljala, zbog čega sam dragom otela kapuljaču, ali je zato sunce upeklo u isto vrijeme. Stoga me se bilo vidjeti kao jednu vrlo ubundanu kreaturu koja ne odustaje od srcolikih cvikasa na nosu. Ne bi me potukla ni Paris Hilton, dabome! :D

Toga sam dana povećala broj životno zakoračenih mi otoka sa 7 na 8, i to Ilovikom. Cukreni otok, jedno malo misto, jedan cucak koji slobodno kreće jer se nema kamo izgubiti, jedna crkva koja odbija pet do podne i dvoje ljudi, vlasnika jedine otvorene birtije-restorana i gore spomenutog cucka na otoku. Moj je dojam - idealan, idiličan bijeg od svega u jeku sezone... izvan nje, nažalost, samo jedno nadasve lijepo, ali opustjelo mjesto...

Pri povratku na čvrsto kopno malo smo još prošvrljali Malim gradom, koji je stvarno krasan, uspeli se do crkve na vrhu brda (zašto li su sve uvijek navr' brda, vrba mrda?), probili se iza rešetaka starinskog kaštela i pogledali kako ljudi stvarno žive, a izvan utabanih turističkih staza.

Najzad smo, oboružani tjednom zalihom Bountyja, kroasančića i čokolade (pogađajte dvaput tko je birao? :D) sjeli na rivu i samo guštali... u suncu, gradu, čaju.... dobro, ne čaju jer sam se zeznula pa umjesto narančinog naručila crni s narančom. A iznapijala sam ih se u Engleskoj dovoljno za cijeli život. :) Nasreću ili nažalost, ovaj nije bio s mlijekom.

Sa sumrakom je završila i moja otočka epopeja... Sve u svemu, ja prezadovoljna: i izletom, i dragim, i vremenom, i otocima, i morem, i romantičnom večericom, i prirodom.... i morem.

Dragi, kada ćemo ponovo..? :D

 

P.S.

u Cresu mi je došlo da ovu macu kidnapiram i ponesem sa sobom. Ima prekrasne plave oči usporedivo plave sa Zgubidankinima. :)

 

tonkica palonkica // 27. listopad 2009 17:53:00 | 22 komentara

 

Pikat će me sutra da vide jesam li dosta slatka, željezna i uopće pri sebi. :D

Ne volim pikačue.

No moram se bocnut, kažu, za zdravlje... Hm, predmnijevam da neću postati imalo zdravija s pola litre manje krvi u sopstvenom mi sistemu. Ili ipak..? :P

Toliko ne volim vampire da me kao malu od tri godine doktorica sa špricom natjeravala po ordinaciji. Napokon me dostigla, ćapnula i rekla da sam dora nora što se neću pikat. Onda sam joj rekla da je ona ljuba truba. Pa se ona naljutila... ^^

Dan-danas ne ljubim krv. Davaoci krvi, skidam vam kapu! Da  nekim čudom mjere nivo adrenalina dok me sišu kroz slamčicu, moj bi probio plafon čak na trećem katu. Još bih i popravak morala sanirat..

Pripremam se i za kriznu situaciju:

oni me posrču, ja preživim - a onda, onda mi zabrane kroasane, kekse, čokoladu i slatko! Što tad učinit, za bloga miloga? Proučih malkoc zdravu prehranu i zgrozih se sudbinom nedalekom: u kontaktu s nemasnim niskokaloričnim nemlijekom pretvaram se u supersajzd superzdravi supermusl. S čokoladom. I glumim u reklami za Nesquick!

Doktori su mi inače super, znam da će pomoć. Idem bez beda i mirne duše čak i đevojkama sveopće omraženom giniću; relativno antitremozno zubaru, sasvim leggero bilo kojem specijalistu... rezuckat, pregledavat, vadit, operirat - samo dajte! - ali s ovim bijelokutašicama imam issue i mo'š ga zafrknut!

Bit će da sam sramežljiva u pregibu lakta... :D

Joj da, i jedan prigodni, vrlo bradati: Kako se zove Pikaču kojem je mučno?

- Rigaču!

U redu, u redu, prestajem na vrijeme. Do čitanja, društvo!

tonkica palonkica // 13. listopad 2009 4:22:24 | 19 komentara