Da noćas nisam spavala jedan sat dulje, definitivno bi mi dan obilježili konstantni šokovi letećih objekata, identificiranih tek kad bi se našli pod nečijom letećom šlapom.
Ofišli i neopozivljivo mrzim jesen! :P Spavam jutros snom pravednika, kad nenadani debeli ZUUuuJJ! Tup. raskolači mi oči u ranu, preranu zoru. Bunovno skeniram po sobi, no bezuspješno, te se jedva jedvice vratim sanjanju uvjeravajući se kako je to bio nepredvidivi krik dečkove mobajltelove vibre. Taj je mob inače nježna dušica te ga treba behandlati s maksimalnom pažnjom i obzirom. Zaspah mumljajući si u bradu: tremašico jedna tremasta, znaš i sama da je naš dom brisani prostor za sve bube i bubetine, leteće, plazeće, mrdajuće; nema tu ničega s više od dvije noge u sobi... garant.
A onda opet poslijepodne: ZUUuuJJ! Tup.
ZUUuuJJ! Tup.
Somebody heeeelp meee!
Krenula je navala divizije smrdjivih martina. Ne znam koliko ih inače stane u diviziju, no ovdje su bila dva i to je značilo rat. :D
Ja usput rečeno izuzetno ne volim bubet'ne, što moju bližu i dalju okolinu često naprosto izluđuje jer su oni prva i jedina crta obrane od tih napasnika. Iste te bube, uz ogromnu knedlu u grlu i velikim partfišem, sama tamanim kad nikog nema u blizini, no to mi nije jedna od dražih aktivnosti. Blago rečeno. No bolje i to, nego da s njima dijelim životni prostor. Po tom sam pitanju veoma egoistična. :D
Imajući sve to u vidu, možete zamisliti da nakon što sam prošla par županija, maltene ko ona ptica trkačica iz crtića, odahnula i zaboravila na današnje zgode, čujem opet onaj poznati zvuk:
ZUUuuJJ! Tup.
Ma priviđa mi se.
Ovo je ipak metropola, smrdljivi su martini jedino eventualno susedi sa smrdljivim čarapama.
ZUUuuJJ! Tup.
AAAAaaa...! Buba in sight!
Ovo je ipak previše za moje malo buboplašljivo srčeko! Ukućani, oružje na gotovs i u napad! Neprijatelj se infiltrirao u naše redove i zauzeo ključni teritorij radnoga stola... Banzaiiii!
Ako postoji bubasti raj, onda me bube slave za Nečastivog.
BezelBUB. :D
Nije lako bubamarcu, zum zum zum zum...
Bubamarac mora vrijeme gubiti
i sve bube redom ubiti
Buba Daru, buba Klaru, buba Baru..
Ovih sam se dana nabusala za svoja tri života. Od gotovo krajnjeg Zapada Lijepe nam naše pa do apsolutno krajnjega joj sjevera. Čudno, ali kupanje je bilo na sjeveru. :D
Bila sam, naime, opet u Rijeci i apsolutno nikad opet u Svetome Martinu na Muri. I pomalo u Gorskome kotaru... :)
Duuugi vikend započeo je jednom jako dobrom pizzom na Trsatu i prethodnim šetuckanjem gradskim centrom kako bi veličanstvena pizza veličanstveno dobro pala. Treba mjesta napravit. ;))
Na moje preveliko iznenađenje, u petak je navečer grad bio gotovo apsolutno pust... Virila sam iza ćoškova, čučala se ispod automobila, ništa. Pokušala sam u kafićima uokolo Korza. Znate što? Izbacili su me na fino u pola devet navečer. Jer oni zatvaraju! :D
I jest da cijelo popodne rominjaše kiša, a ne Romi, i točno je da su predviđali novo ledeno doba na teve prognozi, ali hej, pa ovo je more. Ne može biti baš tako strašno. :)
Unatoč takvoj penzionerskoj atmosferi, ne znam ni sama kako sam uspjela uhvatiti tek par prekratkih sati za hrkanje u fuj-duru... a onda opet na put! :)
Zamislite... 6 ujutro, subota, pošten narod spava, a hrpica prpošnih izletnika baca prve ranojutarnje fore sve u šesnaest. Ja ne. Moj se bioritam budi i rasteže nakon što sunce izađe... zijev, zijev.
Prva podulja stanica: Varaždin.
Grad baroka, trkelje, trkelje, ali mi smo ko pravi wannabe darkeri i sotonisti krenuli u razgled - groblja. Sve puno ljudi, nigdje žive duše...
A potom u grad, gdje se zagrijasmo iznutra i izvana jer je mjesto kataklizme zasjalo prekokrasno sunčano sunce i pratilo nas sve dok nije zašlo. Začudih se čudom na kip Grgura Ninskog i gruntah nije li se malo stisnuo u pranju... Oh well, star čovjek, možda i njega ćopila osteoporoza...
I naravno da sam prespavala posjet vinariji. Preračunah se za domaće specijalitete, sir, suhomesnato i kolače. A nitko me nije "htio buditi". Hehehe, funcuti jedni. :))
I na kraju toplice. "Naaajbolje hrvatske toplice. Vidi, vidi, imamo i plaketu, aha" na Muri. Dojam. Lijepo iznutra. Selo veselo izvana. Jedino mjesto gdje ni usred zime nećeš dobiti popust na kupaće. :D Inače selo... onak, izvan civilizacije selo. I tri kuće, da. Da ne zaboravim. :)
Imaju i pub, koji isprva nije davao previše nade u fenomenalnu zabavu jer se popodne održavalo prvenstvo u pikadiranju, a pobjedu je zasluženo, uz orenje "Weee are the champions" iz zvučnika odnio svjetski prvak u tom, hm, sportu, a koji je iz Svetog Martina na Muri, da, da.. :) Srećom, navačer je živi bend (lajv end kiking) digao cijelu ekipu na noge, pa i dragog mi, što mi neizmjerno drago. Ja, naime, jaaako volim plesati.
Nedjelja je bila ufuravanje u život. Bauljanje i usputno ručavanje, čekanje večeri kad ću se onesvijestit, a između šetnja i kahva. Lijepo... Volim pospane nedjelje. I ovog konja, koji je fenomenalan! :D Skoro kao Ujo, the kočijaš, iz čijeg se grla orila pjesma još iz daljine...
Neću vas više s vama družiti! :D, idem se frknut na spavanje, već je kasno a ja se rano budim. Opet. :) Pusa velka!
Ovaj sam vikend zaokružila aktivno. Naodmarala sam se, pogledala film i nasmijala se publici te jurila na bus. To zato jer sam imala snage još od onog već spomenutog odmaranja. Došla sam u Zagreb, protrnula vozeći se noćnim javnim prijevozom i ogledavala se iza ramena na svaku sumnjivu njušku u blizini. Da su me napali, znala bih judo, karate, điju-đicu, tae kwon do ... i drugih petnaest opasnih riječi.
Nego, rekoh, pogledah film (i) u riječkom Cinestaru. Na faci mi se vidjelo oduševljenje kinom nakon apsolutno razočaravajućeg imenjaka mu iz Novoga Zagreba, koji je pak opet za tri koplja ultramegafantastičniji od splitskoga Broadwaya... Usput rečeno, u Splitu su redovi toliko uski i strmi da sam prekriživši noge, svaki put žensku ispred sebe onak pošteno žvajznula u potiljak, a društvo mi je u "ljubavnom" sjedalu pravio sedmogodišnjak jer je red bio prepun, a u Splitu ljudi ne znaju što je lijevo, a što desno, odnosno strane određuju tako da se fino okrenu prema projektoru i mašu ručicama objašnjavajući nam svoju logiku. Ljubavna su sjedala pritom vjerojatno baždarena na Kaptolu jer kad se dignu nasloni za ruke, između sjedala ostaje rupetina od 20 centi... Opća katastrofa. Sad je valjda jasno zašto se Cinestar više ne čini uopće tako loš.
A u Cinestaru na repertoaru bila "Tropska grmljavina", scenarističko-redateljski debi Bena Stillera s hrpetinom poznatih glumaca. Pogledala i oduševila se! Hoće mi please netko za rođendan pribaviti Roberta Downeya Jr.-a? Pretty please with sugar on top? Može i bez mašnice...
Čovjek me potpuno oduševio još u Iron manu te sam instantno postala ljubac superjunačko-akcijskih spektakala novijega datuma. Tip donosi prefiks super- u superjunaku. U Grmljavini pak nije junak, al je super. :D glumi crnca, ni više ni manje! Što je još uvijek dobro, okej i prilično normalno jerbo Tom Cruise glumi salastog starkelju anti-normalnog looka u očima. To vam kažem jer ga ne biste prepoznali ni u sto godina! Inače, film je otkačena komedija koja se sprda s filmskom industrijom i današnjim Holywoodom i to radi taaako dobro! Brzo u kina pa mi javite svoje dojmove!
P.S. Nakon prisustvovanja višekratnim pljeskanjima na početku i kraju svakakvih shit-filmova od Wall-eja, Spice Worlda i ostalih, doživjeh i to da tip usred foršpana ustane, okrene se i drekne krajnje nervozastično: "Ajmo, di je film višee, nije vam ovo Nova TV!" Spomenuti tip i nespomenuta cura ustali su na pol filma i otišli, nadam se zato jer je ona pametno odlučila nikad više ne izać s takvim seljom beljom ikamo van... ikada. :)
Ovo mi je skup najdražih scena. Glumci stižu u kamp agresivnih trgovaca opijumom spasiti svog kolegu... a onda bude belaja! :D
Da budem aktualna, grad je potpuno pobenavio: prvo zatvaraju Bipe ;), a najnovije se saobraćamo šakama, kapama, pljucama i usputnim alatom na svakoj mogućoj gradskoj lokaciji. Eto vam ga na, kad zatvarate parfumerije, čime potencirate našu žensku PMS nervozu, čime smo doma nesnosne, pa s time i naše (iliti nečije, moja srećom još ne :D) bolje polovice pobenave i rade kraval po cesti.
Volim svoj grad, no nekoliko godina unazad otišao je u piku maku.
Prije se ne sjećam. :D
Kako moja baka veli, Zagreb je bio dobar i kulturan tek u doba kad je ona bila mlada, kada su dadilje, služavke i vojnici špancirali po sjevernoj strani Trga, a učenici kao moja baka i sav ostali narod po južnoj. I sve su žene nosile rukavice i šešire, a male su curice s mašlekima u kosi i bijelim soknicama na nogama svakoga kulturno pozdravljale s "Keee...." (= ljubim ruKE)
U to je vrijeme centar Zagreba bio zatvoren za promet... biciklima. Moja ga mama nikada nije naučila voziti. Zašto? Zato jer su bicikle koristili samo seljaci iz okolice, koji su njima dovozili grincajg, karfiol i ostalo povrće za prodaju na plac. Bicikl je bio za šljakere, definitivno not in. Moja je mama kvartom đirala na rolšuhama i na njima uspješno slomila ruku. :)
Zgrade su imale svaka svoju praonicu i sušionicu rublja, kao i svog pazikuću, koji je obično bio glavni tiranin i djelitelj pravde u malim kućnim dvorištima. Ako su stanari bili složni, imali su i vešmašinu. Zajedničku. A za čoporativno gledanje mozaičnog programa na crno-bijeloj televiziji ni sloga nije bila uvjet. :)
Danas je Zagreb takav kakav jest. Događaju se zvizdarije jer je centar moći i k sebi privlači kao Sunce sve moćnike, mutne tipove i sve one koji u životu brzo žele napraviti nešto veliko. S takvom dijagnozom teško da jedan grad može ostati normalan... :D
Nije grad kriv. Krivi su oni koji su zaduženi za mir i spokoj naših građana. Kriv je mentalitet koji dopušta da se ružne stvari događaju bez javnoga bunta svih nas. Kao što sam u jednome razgovoru čula, a slažem se - nevjerojatno je da ljudi ustanu protiv rušenja/gradnje jedne zgrade, a ništa ne naprave kada se ubije ili prebije čovjeka!, koji btw predstavlja prijetnju nečijim privatnim interesima.
Takvi smo mi ljudi.
Za kraj, u revijalnom tonu, podastirem koristan podatak da će ljudi prije biti spremni pomoći ukoliko u trenutku opasnosti vičete: "Vatra! Vatra!" nego "Pomoć! Pomoć!" Na znanje. :)
Isto se tako nadam da vam obje rečenice nikada neće zatrebati.
Da noćas nisam spavala jedan sat dulje, definitivno bi mi dan obilježili konstantni šokovi letećih objekata, identificiranih tek kad bi se našli pod nečijom letećom šlapom.
Ofišli i neopozivljivo mrzim jesen! :P Spavam jutros snom pravednika, kad nenadani debeli ZUUuuJJ! Tup. raskolači mi oči u ranu, preranu zoru. Bunovno skeniram po sobi, no bezuspješno, te se jedva jedvice vratim sanjanju uvjeravajući se kako je to bio nepredvidivi krik dečkove mobajltelove vibre. Taj je mob inače nježna dušica te ga treba behandlati s maksimalnom pažnjom i obzirom. Zaspah mumljajući si u bradu: tremašico jedna tremasta, znaš i sama da je naš dom brisani prostor za sve bube i bubetine, leteće, plazeće, mrdajuće; nema tu ničega s više od dvije noge u sobi... garant.
A onda opet poslijepodne: ZUUuuJJ! Tup.
ZUUuuJJ! Tup.
Somebody heeeelp meee!
Krenula je navala divizije smrdjivih martina. Ne znam koliko ih inače stane u diviziju, no ovdje su bila dva i to je značilo rat. :D
Ja usput rečeno izuzetno ne volim bubet'ne, što moju bližu i dalju okolinu često naprosto izluđuje jer su oni prva i jedina crta obrane od tih napasnika. Iste te bube, uz ogromnu knedlu u grlu i velikim partfišem, sama tamanim kad nikog nema u blizini, no to mi nije jedna od dražih aktivnosti. Blago rečeno. No bolje i to, nego da s njima dijelim životni prostor. Po tom sam pitanju veoma egoistična. :D
Imajući sve to u vidu, možete zamisliti da nakon što sam prošla par županija, maltene ko ona ptica trkačica iz crtića, odahnula i zaboravila na današnje zgode, čujem opet onaj poznati zvuk:
ZUUuuJJ! Tup.
Ma priviđa mi se.
Ovo je ipak metropola, smrdljivi su martini jedino eventualno susedi sa smrdljivim čarapama.
ZUUuuJJ! Tup.
AAAAaaa...! Buba in sight!
Ovo je ipak previše za moje malo buboplašljivo srčeko! Ukućani, oružje na gotovs i u napad! Neprijatelj se infiltrirao u naše redove i zauzeo ključni teritorij radnoga stola... Banzaiiii!
Ako postoji bubasti raj, onda me bube slave za Nečastivog.
BezelBUB. :D
Nije lako bubamarcu, zum zum zum zum...
Bubamarac mora vrijeme gubiti
i sve bube redom ubiti
Buba Daru, buba Klaru, buba Baru..
Ovih sam se dana nabusala za svoja tri života. Od gotovo krajnjeg Zapada Lijepe nam naše pa do apsolutno krajnjega joj sjevera. Čudno, ali kupanje je bilo na sjeveru. :D
Bila sam, naime, opet u Rijeci i apsolutno nikad opet u Svetome Martinu na Muri. I pomalo u Gorskome kotaru... :)
Duuugi vikend započeo je jednom jako dobrom pizzom na Trsatu i prethodnim šetuckanjem gradskim centrom kako bi veličanstvena pizza veličanstveno dobro pala. Treba mjesta napravit. ;))
Na moje preveliko iznenađenje, u petak je navečer grad bio gotovo apsolutno pust... Virila sam iza ćoškova, čučala se ispod automobila, ništa. Pokušala sam u kafićima uokolo Korza. Znate što? Izbacili su me na fino u pola devet navečer. Jer oni zatvaraju! :D
I jest da cijelo popodne rominjaše kiša, a ne Romi, i točno je da su predviđali novo ledeno doba na teve prognozi, ali hej, pa ovo je more. Ne može biti baš tako strašno. :)
Unatoč takvoj penzionerskoj atmosferi, ne znam ni sama kako sam uspjela uhvatiti tek par prekratkih sati za hrkanje u fuj-duru... a onda opet na put! :)
Zamislite... 6 ujutro, subota, pošten narod spava, a hrpica prpošnih izletnika baca prve ranojutarnje fore sve u šesnaest. Ja ne. Moj se bioritam budi i rasteže nakon što sunce izađe... zijev, zijev.
Prva podulja stanica: Varaždin.
Grad baroka, trkelje, trkelje, ali mi smo ko pravi wannabe darkeri i sotonisti krenuli u razgled - groblja. Sve puno ljudi, nigdje žive duše...
A potom u grad, gdje se zagrijasmo iznutra i izvana jer je mjesto kataklizme zasjalo prekokrasno sunčano sunce i pratilo nas sve dok nije zašlo. Začudih se čudom na kip Grgura Ninskog i gruntah nije li se malo stisnuo u pranju... Oh well, star čovjek, možda i njega ćopila osteoporoza...
I naravno da sam prespavala posjet vinariji. Preračunah se za domaće specijalitete, sir, suhomesnato i kolače. A nitko me nije "htio buditi". Hehehe, funcuti jedni. :))
I na kraju toplice. "Naaajbolje hrvatske toplice. Vidi, vidi, imamo i plaketu, aha" na Muri. Dojam. Lijepo iznutra. Selo veselo izvana. Jedino mjesto gdje ni usred zime nećeš dobiti popust na kupaće. :D Inače selo... onak, izvan civilizacije selo. I tri kuće, da. Da ne zaboravim. :)
Imaju i pub, koji isprva nije davao previše nade u fenomenalnu zabavu jer se popodne održavalo prvenstvo u pikadiranju, a pobjedu je zasluženo, uz orenje "Weee are the champions" iz zvučnika odnio svjetski prvak u tom, hm, sportu, a koji je iz Svetog Martina na Muri, da, da.. :) Srećom, navačer je živi bend (lajv end kiking) digao cijelu ekipu na noge, pa i dragog mi, što mi neizmjerno drago. Ja, naime, jaaako volim plesati.
Nedjelja je bila ufuravanje u život. Bauljanje i usputno ručavanje, čekanje večeri kad ću se onesvijestit, a između šetnja i kahva. Lijepo... Volim pospane nedjelje. I ovog konja, koji je fenomenalan! :D Skoro kao Ujo, the kočijaš, iz čijeg se grla orila pjesma još iz daljine...
Neću vas više s vama družiti! :D, idem se frknut na spavanje, već je kasno a ja se rano budim. Opet. :) Pusa velka!
Ovaj sam vikend zaokružila aktivno. Naodmarala sam se, pogledala film i nasmijala se publici te jurila na bus. To zato jer sam imala snage još od onog već spomenutog odmaranja. Došla sam u Zagreb, protrnula vozeći se noćnim javnim prijevozom i ogledavala se iza ramena na svaku sumnjivu njušku u blizini. Da su me napali, znala bih judo, karate, điju-đicu, tae kwon do ... i drugih petnaest opasnih riječi.
Nego, rekoh, pogledah film (i) u riječkom Cinestaru. Na faci mi se vidjelo oduševljenje kinom nakon apsolutno razočaravajućeg imenjaka mu iz Novoga Zagreba, koji je pak opet za tri koplja ultramegafantastičniji od splitskoga Broadwaya... Usput rečeno, u Splitu su redovi toliko uski i strmi da sam prekriživši noge, svaki put žensku ispred sebe onak pošteno žvajznula u potiljak, a društvo mi je u "ljubavnom" sjedalu pravio sedmogodišnjak jer je red bio prepun, a u Splitu ljudi ne znaju što je lijevo, a što desno, odnosno strane određuju tako da se fino okrenu prema projektoru i mašu ručicama objašnjavajući nam svoju logiku. Ljubavna su sjedala pritom vjerojatno baždarena na Kaptolu jer kad se dignu nasloni za ruke, između sjedala ostaje rupetina od 20 centi... Opća katastrofa. Sad je valjda jasno zašto se Cinestar više ne čini uopće tako loš.
A u Cinestaru na repertoaru bila "Tropska grmljavina", scenarističko-redateljski debi Bena Stillera s hrpetinom poznatih glumaca. Pogledala i oduševila se! Hoće mi please netko za rođendan pribaviti Roberta Downeya Jr.-a? Pretty please with sugar on top? Može i bez mašnice...
Čovjek me potpuno oduševio još u Iron manu te sam instantno postala ljubac superjunačko-akcijskih spektakala novijega datuma. Tip donosi prefiks super- u superjunaku. U Grmljavini pak nije junak, al je super. :D glumi crnca, ni više ni manje! Što je još uvijek dobro, okej i prilično normalno jerbo Tom Cruise glumi salastog starkelju anti-normalnog looka u očima. To vam kažem jer ga ne biste prepoznali ni u sto godina! Inače, film je otkačena komedija koja se sprda s filmskom industrijom i današnjim Holywoodom i to radi taaako dobro! Brzo u kina pa mi javite svoje dojmove!
P.S. Nakon prisustvovanja višekratnim pljeskanjima na početku i kraju svakakvih shit-filmova od Wall-eja, Spice Worlda i ostalih, doživjeh i to da tip usred foršpana ustane, okrene se i drekne krajnje nervozastično: "Ajmo, di je film višee, nije vam ovo Nova TV!" Spomenuti tip i nespomenuta cura ustali su na pol filma i otišli, nadam se zato jer je ona pametno odlučila nikad više ne izać s takvim seljom beljom ikamo van... ikada. :)
Ovo mi je skup najdražih scena. Glumci stižu u kamp agresivnih trgovaca opijumom spasiti svog kolegu... a onda bude belaja! :D
Da budem aktualna, grad je potpuno pobenavio: prvo zatvaraju Bipe ;), a najnovije se saobraćamo šakama, kapama, pljucama i usputnim alatom na svakoj mogućoj gradskoj lokaciji. Eto vam ga na, kad zatvarate parfumerije, čime potencirate našu žensku PMS nervozu, čime smo doma nesnosne, pa s time i naše (iliti nečije, moja srećom još ne :D) bolje polovice pobenave i rade kraval po cesti.
Volim svoj grad, no nekoliko godina unazad otišao je u piku maku.
Prije se ne sjećam. :D
Kako moja baka veli, Zagreb je bio dobar i kulturan tek u doba kad je ona bila mlada, kada su dadilje, služavke i vojnici špancirali po sjevernoj strani Trga, a učenici kao moja baka i sav ostali narod po južnoj. I sve su žene nosile rukavice i šešire, a male su curice s mašlekima u kosi i bijelim soknicama na nogama svakoga kulturno pozdravljale s "Keee...." (= ljubim ruKE)
U to je vrijeme centar Zagreba bio zatvoren za promet... biciklima. Moja ga mama nikada nije naučila voziti. Zašto? Zato jer su bicikle koristili samo seljaci iz okolice, koji su njima dovozili grincajg, karfiol i ostalo povrće za prodaju na plac. Bicikl je bio za šljakere, definitivno not in. Moja je mama kvartom đirala na rolšuhama i na njima uspješno slomila ruku. :)
Zgrade su imale svaka svoju praonicu i sušionicu rublja, kao i svog pazikuću, koji je obično bio glavni tiranin i djelitelj pravde u malim kućnim dvorištima. Ako su stanari bili složni, imali su i vešmašinu. Zajedničku. A za čoporativno gledanje mozaičnog programa na crno-bijeloj televiziji ni sloga nije bila uvjet. :)
Danas je Zagreb takav kakav jest. Događaju se zvizdarije jer je centar moći i k sebi privlači kao Sunce sve moćnike, mutne tipove i sve one koji u životu brzo žele napraviti nešto veliko. S takvom dijagnozom teško da jedan grad može ostati normalan... :D
Nije grad kriv. Krivi su oni koji su zaduženi za mir i spokoj naših građana. Kriv je mentalitet koji dopušta da se ružne stvari događaju bez javnoga bunta svih nas. Kao što sam u jednome razgovoru čula, a slažem se - nevjerojatno je da ljudi ustanu protiv rušenja/gradnje jedne zgrade, a ništa ne naprave kada se ubije ili prebije čovjeka!, koji btw predstavlja prijetnju nečijim privatnim interesima.
Takvi smo mi ljudi.
Za kraj, u revijalnom tonu, podastirem koristan podatak da će ljudi prije biti spremni pomoći ukoliko u trenutku opasnosti vičete: "Vatra! Vatra!" nego "Pomoć! Pomoć!" Na znanje. :)
Isto se tako nadam da vam obje rečenice nikada neće zatrebati.
Sherlock Holmes - film kao spot, ali Downey je car! :D
Avatar - K'o kaubojac s plavokošcima. ja ne pušim takve priče. 3D je za 5.
Nothing but the truth - film super do PREDZADNJE minute. :/ A onda sve ode u ku...kuriku.
The Men Who Stare at Goats - kaže dečko da ima par dobrih momenata. Neke sam i čula. U polusnu. :))
Nine - zbilja, do odjavne sam špice bila uvjerena da je D.D.Lewis Talijan! :D baš dobar. koreografije su wooow... O.o
Moon - čudan, dobar, podsjeća na Odiseju u svemiru, a Gerty na HAL-a. Što više vrijeme prolazi, to mi se više sviđa. :D
Cloudy with a chance of meatballs 3D - očekivala sam puno, ispao je crtić za djecu s bzvz forama. Možda je do naše sinkronizacije...
It's complicated - daleko bolje od očekivanog! ja bih njih sve pomirila.
Spy next door - Gledala u kinu pa opet gledala na HTV-u dva dana poslije, mada su me pokušavali uvjeriti "da to nije taj film". Jackie Chan beats Chuck Norris every time!
Pretty please with sugar on top? Može i bez mašnice... 
Inače, film je otkačena komedija koja se sprda s filmskom industrijom i današnjim Holywoodom i to radi taaako dobro! Brzo u kina pa mi javite svoje dojmove!
U to je vrijeme centar Zagreba bio zatvoren za promet... biciklima. Moja ga mama nikada nije naučila voziti. Zašto? Zato jer su bicikle koristili samo seljaci iz okolice, koji su njima dovozili grincajg, karfiol i ostalo povrće za prodaju na plac. Bicikl je bio za šljakere, definitivno not in. Moja je mama kvartom đirala na rolšuhama i na njima uspješno slomila ruku. :)
