Prije dva me dana uhvatio neobičan zov za čišćenjem...S obzirom na blizinu božićnih blagdana i novogodišnjih praznika mogli bismo ga nazvati Velikim zimskim čišćenjem, ostavljanjem ovoga i onoga u staroj godini i svojevrsnim clean startom kao što nam nova Vlada u državi planira - ali nećemo iz razloga tog što sam se uhvatila bacanja papira, skripti i bilježnica koje je trebalo frknuti još pred dobre dvije godine.. :D

I tako sam zaspamala kantu za reklame u stubištu, a ostali junk zasad uklonila kod ulaznih vrata da ga frknem što brže, to bolje. Zanimljivo kako je one man's junk another man's treasure ili bar a while-ago-treasure. Sada mi samo smeta i jedva čekam da ga se riješim! :D

No - u svom tom moru papira, našla sam blago! Jednom davno profka mi je rekla da za kaznu što mi neke zadaće fale, napišem sastav na temu Zašto domaće zadaće nisam napisala na vrijeme? Tekst izvornika je na stranom jeziku, al ja ću predbožićnonovogodišnje bit tako dobra pa vam ga prenijeti na dobrom starom hrvaškom!

*** 

Zašto domaće zadaće nisam napisala na vrijeme?

Odgovor na naslovno pitanje vrlo je osobit i zanimljiv. Osim toga, živa je istina. Naime, iza cijele priče organizirana je vladina urota, čije su posljedice izašle na vidjelo tek ovih dana. Istina se počela otkrivati sasvim slučajno...

Unatrag nekoliko mjeseci, baš oko Nove godine, zamijetila sam na ulici sumnjivu skupinu muškaraca u bež odijelima i žutim sunčanim naočalama, koji su me pratili. Baš su se naočale, i to u boji, isticale kao čudan modni detalj u zimskoj snježnoj scenografiji grada... Svijetla ljetna lanena odijela nisu mi toliko privlačila pažnju jer svi znamo kakav je standard u državi.

Prvi sam ih put ugledala u okolici Fakulteta s walkie-talkiejima u rukavu, potom na banderi preko puta prerušene u električare... no kad su mi zazvonili na vrata praveći se da prodaju katoličke kalendariće - e, tada mi je pukao film! Zašto? Pa zato jer je svaki puta nakon susreta s njima moja zadaća netragom nestajala kao da je nikada bilo nije. Zato što sam svaki puta iznova okretala svaki papirić i bilješku, otvarala ormare i ladice, izvrtala knjige, odjeću, tanjure i šalice, samo da pronađem izgubljenu zadaću. Ali, to dobro znamo i Vi i ja, zadaće nije bilo ni za lijek...

Situacija je postala krajnje ozbiljna; stoga sam započela tajnu istragu, kontaktirala tajnu policiju, nabavila prislušne uređaje, postavila laserske senzore uokolo sobe i na ulazna vrata - ali ništa nije pomoglo! Zadaće su nastavile netrago nestajati...

Postala sam očajna, zaista očajna - stoga i nisam dolazila na svako predavanje, muku sam mučila razmišljajući kako da spriječim da rad mojih ruku nestane, ispari. Ali što sam dulje razmišljala, sve sam manje nalazila rješenje. Sve je kulminiralo nedavno, kad su povjerljivi izvori bliski Predsjedniku potvrdili moje slutnje da se ovdje radi o tajnoj operaciji, čiji povod meni ni danas nije jasan. No tada sam, svjesna svoje nemoći, digla ruke od borbe i prepustila nadležnima da riješe stvar. Ja sam samo mogla plakati i dati obavijest u Narodne novine s tekstom: "Traži se zadaća..."

Kao što vidite, povelik broj zadaća ipak je pronađen, na moje zaista neizmjerno veselje, dok se za nekolicinom nažalost još uvijek traga...

Stoga se nadam da ćete shvatiti težinu situacije i uvažiti ovu moju ispriku.

T.